Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

20.10.2017.

Jednom kad sam bila robot...

Dizala sam se iz kreveta sa četvrti dan neopranom kosom. I teško sam ju raščešljavala. Mrzilo me da perem zube i šminkam se. Da kuham. Pitala bih se: "Zašto bih, i kome"? Gledala sam stranca u ogledalu. Ispucali kapilari u očima i na licu. Potamnjeli podočnjaci. Na meni razvučena pidžama. Jedino u njoj koža me nije boljela, svrbila, niti peckala. Soba mi je bila zamračena i sa neugodnim mirisom na ustojali zrak. Mogla sam napisati bajku o Trnoružici na prašini koja bi pala na uzglavlje kreveta. Da sam imala samo malo volje. Ali roboti ne znaju šta je volja... Na posao sam vozila automaski. Start. Stop. Start. Stop. Danima. Mjesecima... Jednom sam pokušala da razmislim o mogućnosti skretanja pred kamion koji vozi iz suprotnog smjera. Ali roboti voze automaski. Nemaju sposobnost donošenja odluka... I ljubav i sve u vezi s ljubavlju je bilo svedeno na robotiku. Desno. Lijevo. Gore. Dole. Start. Stop. A tuširanje prava nauka. Jer, nekako bojiš se da ti elektronika ne zakaže u dodiru s vodom. To je želja da preživiš. Jer ima jedan život koji te treba. Makar da kao robot vodiš ga za ruku, da digneš ga kad padne, da ga nahraniš... I onda se počneš čuditi jer shvatiš kako se samostalno upload-uje tvoja umjetna inteligencija. Jer, taj mali život te ponukao da budeš bolji. Jer, ti si njegov uzor. Gleda kako se češljaš, oblačiš i šminkaš. Pa kad se središ, kaže ti: "Ti si moja princeza". I sasvim slučajno dok te grli rukama mekanim poput tek opranog peškira u omekšivaču, shvatiš da ti je udahnuo dušu. Shvatiš da više nisi robot. Da osjećaš. Jer ti se providne slane kapljice slivaju niz lice. Iste one koje su predugo bile tvrdi led ispod limenog oklopa tvojih pluća. Plačeš i plačeš od sreće.

19.10.2017.

Lahko je meni

Koliko puta dnevno čujete: "Lahko je tebi"? Meni se ova rečenica često nameće, projicira i naglašava. Nekad direktno. Češće indirektno. Jer, obično je izgovaraju oni koji nisu ni sa mnom, ni pored mene prešli sav moj put posut trnjem, koji mi se često čini još uvijek nepređen. Još uvijek moji tabani znaju da prokrvare i zglobovi da otiču. I migrena da traje danima. I još uvijek se ne usuđujem nigdje krenuti bez tableta protiv bolova u torbi. I protiv nesanice, također. Jer, ponekad cijelu noć provedem razmišljajući i smišljajući plan za sutra. Kako se organizirati, kako sprovesti, kako iskomunicirati, kako uskladiti, kako ispregovarati, kako dogovoriti, kako dovršiti... Ali, ja ne kukam. Tu sposobnost nisam nikad usavršila. Nekako sam oduvijek koračala s uzdignutom glavom. I preko latica ruža i preko trnja. Nekad u cipelama s visokom štiklom, nekada bosa... Nekako sam uvijek vjerovala da i lijepo i ružno ima svoj kraj. Sve jednom završava. I, sve jednom počinje. A za početke vrijedi uzdignute glave prolaziti kroz sve. I zato, nije da mi je lahko. Itekako mi zna biti teško. Ali, ja znam da je lakše kad te boli da ne pokažeš. Otkrivanjem svojih slabosti postaješ slab. Sve dok ih dobro čuvaš, skrivaš i znaš upakovati, itekako si jak, itekako ti je lahko.

18.10.2017.

Čega se bojim?

Mraka. I zato mi je drago kad mi je prozor obasjan uličnom rasvjetom. Taman da mi ne smeta dok spavam i taman da se mogu kretati po sobi prije nego stignem upaliti svjetlo. Bojim se i mačke. Svi oko mene to jako dobro znaju. Imam pravu "mačkofobiju" (ne znam kako se to stručno zove) od koje mi se znoje dlanovi, tresu mi se ruke i srce užurbano lupa... Bojim se i da će on prestati da diše dok spava. Možda otkako je napunio 4, malo se manje toga bojim, ali još uvijek se uhvatim kako noću osluškujem da li diše... Bojim se da će zaboraviti naše najmilije trenutke kad odraste. Pa sve fotografišem, bilježim i stalno mu ponavljam koliko ga volim... Da, bojim se i da će opet neki tuđi ženski parfem uvući se pod kožu moga muža. Bojim se i da to priznam. Bojim se da priznam i da zbog toga strepim. Bojim se i da kažem da sam zbog toga postala paranoična. Bojim se i da na glas kažem da to nije samo zbog ljubavi, nego ponajviše zbog straha da ne izgubimo nas. Nas troje. Naša idila. Naš mir. Naš dom. Naše razumjevanje. Naša stremljenja. Naše ludosti i smjelosti. Naše sve!!! Bojim se i da će svi otići iz BiH i da moje dijete neće imati s kime ići u školu.

16.10.2017.

O čemu sanjam

O čemu sanjam i maštam. Pitaš se. Na koje snove vežem ukrasne mašnice i lijepim leptiriće? Jesam li još uvijek razgirana? Zašto sam postala prestroga? Psst! Moji su snovi još uvijek isti... Nas troje i kućica u cvijeću. Kapi kiše na prozoru. Polica napunjena knjigama i udobna fotelja za čitanje. Prigušeno svjetlo. Svijeće s mirisom jabuke i cimeta. Nekad vanilije. Tople čarape i dekica od ovčije vune. Milfordov čaj od 9 vrsta bilja. Urededno kupatilo, popeglana odjeća i miris omekšivača Cocolino. Dovoljno tople vode prilikom tuširanja. Dorina s kokosom. Ferrero Roche. Tvoje ruke u mojoj kosi. Njegove oči pune bisera i školjki dok mu čitamo bajke. Naši zajednički trenutci... Sve drugo je nevažno. Sve drugo je sporedno. Sve drugo je minorno...

16.10.2017.

Samopoštovanje

Od nemila do nedraga lutamo. Svaki dan. I tražimo. Šta? Blago onome koji odgovor zna. Neko traži tišinu. Neko ljubav. Neko čudo. A, neko vjerovatno sebe. Jer, izgubimo se. Ponekad. Ponekad i često. Izgubimo se jer želimo biti tamo. Jer želimo biti drugi neko. Jer smo nezadovoljni. Jer nam nešto fali. Pa posežemo za pogrešnim frizurama. Za prekratkim haljinama i predugim noktima. Za prenaglašenom šminkom ispod koje skrivamo nagrižene usne. Posežemo i za lažnim osmijehom iza kojeg skrivamo napaćenu dušu. Posežemo, Boga mi, i za rozim pilulama... Jer, kako sklopiti oči? Kad sklopiš oči onda više nema pretvaranja. Onda se suočiš sa samim sobom i često se pronađeš. I još češće se kaješ, sve u mraku šapućući:"Jebote jesil' to ti?" I onda ustaneš, oteturaš se do kupatila, uroniš lice u mlaku vodu. Spereš šminku. I u svom odrazu u ogledalu prepoznaš onu untarnju sebe koja se ne može našminkati. I dobro je sve dok si sa svojim odrazom na ti. I dobro je sve dok imaš vlastite kriterijume i principe. I dobro je sve dok ih poštuješ. Da, dobro je sve dok ne izgubiš samopoštovanje.

16.10.2017.

Tetka

Blago onom djetetu koje ju ima. Da mu popušta. Da zaboravi na svojih 38 godina. Da bude dijete. Da ima mekšu kosu od mamine. Da smišljaju zajedno nestašluke. Da mu od kapetana broda ukrade kapu, jer kad poraste želi biti kapetan. Da mu za rođendanski party osmisli farmu, a za Noc vještica da mu pripremi odjelo kapetana. I da ga ušuška kraj sebe u krevetu kad kod nje spava. A on da joj doda selfie stap da namjesti telefon za gledanje crtića jer su njene ruke "slabe". I da ga vodi na piknik. I da mu sklopi šator... I da ga smatra najpametnijim. Sve da ga hvali pred svima. I da ga zakloni za svoja leđa kada ga drugi grde. Taman kao bedem da ga čuva. P>S. Nesto cudno s mojom tastaturom. Samo na bloggeru. Slova s kvacicama nece da kuca i sa ynakovima je naopako___ HELP!

09.10.2017.

Ljubavne čarape

Stalno kukumačem kako mi je hladno. I stalno se oblačim slojevito. Navlačim potkošulju, majicu, pa džemper k'o hrčak na sebe lišće. Sve zebem. Da, to je prava riječ. Jer, kad ti je hladno, popiješ čaj i zgriješ se, ali kad zebeš, zafrkaj čaj. Zebnja ti se uvuče prvo pod nokte. Oni malo pocrvene, malo poplave i tako. Onda ti se uvuče pod kožu. Ona postane sivkasta k'o ostarjelo paprje ispalo iz napuknutog jastuka. A onda, onda ti nazebe duša. Pa se klupčaš, svijaš, umotaješ u najtopliju i najmekšu dekicu, ali jok. I termo čarape obučeš. Sve na raznobojna srca. I onda ti dođe on sa tim očima zakovanim u zvijezde, i kaže:"Mama, jesu li to ljubavne čarape?" I naprosto te preplavi toplina. Zadnja zrnca hemoglobina otpeljaju ti kisik do mozga i Sunce grije jače sa tvoje strane prozora.


Stariji postovi

Pokloni mi r(uže)
<< 10/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031