Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

20.09.2018.

(Ne)ostvarene želje

Ništa u čovjeku ne živi duže nego neostvarena želja. Želja koja stari s čovjekom i tinja kao dim logorske vatre oko koje duša neumorno igra neki drevni indijski ples. Umije ta želja da ti stišće grudi, da te umara, da te slama... Ali, umije i da te podiže i bodri, i neprestano ti govori da nastaviš dalje. Desi se ponekad da čovjek ogugla na svoje želje, da ih potiskuje i zaboravi. A, desi se ponekad da i te neostavrene postanu ostvarene. I znate šta?! Uglavnom, nakon kratke euforije, shvatite da ona predstva koju ste u svojoj glavi kreirali o nekoj želji nije ni blizu onog ostvarenja koje je ta želja postala.

22.06.2018.

Izbjeglice iz besmisla

Moja starija sestra, mama i ja smo bile kratko izbjeglice u Hrvatskoj, za vrijeme rata u BiH. Tamo nas je, u svoju kuću primila jedna divna žena, koja je bila samohrana majka i imala je dva sina. Oba su bila starija od mene i sestre, i stariji od njih dvojice se od samog početka postavio zaštitnički. Stalno je govorio: "Ako vas neko bude zadirkivao ili vam nešto ružno govorio, samo meni recite..." I, jednog dana, sestra i ja smo otišle po hljeb u obližnju trgovinu. Prolazile smo ulicom u kojoj je svaka kuća zasebno bila ograđena i imala vlastitu kapiju. U jednom, tako ograđenom dvorištu, su se igrala djeca. Ugledavši nas počeli su dovikivati razne ružne psovke. Jedan malac je dotrčao do kapije, pljunuo prema nama i rekao: "Je*em vam balijsku majku." Mi smo se prepale, otrčale nazad do kuće u kojoj smo stanovale, nismo kupile hljeb. Tako uplakane zatekao nas stariji sin vlasnice kuće i pitao mamu šta je bilo. Mama je pokušala da slaže da smo pale, udarile se... Bilo joj neugodno da kaže šta se desilo. Međutim, nakon njegovog inzistiranja da kažemo šta se doista desilo, moja sestra je ispričala istinu. On je otrčao prema toj susjednoj kući i nakon deset minuta sa njim se pojavio otac onog dječaka. Mi smo se opet uplašile, jer smo mislile da nam neće vjerovati i da će i on galamiti na nas. Međutim, taj čovjek se izvinio našoj majci, a nas zamolio da odemo s njim da nam se izvini njegov sin. Mama je dala odobrenje da idemo, i kad smo došle pred kuću, otac je svog sina izvukao za uho i rekao:"Odmah da si se izvinio, pi*ka ti materina, i ti si balija." I tada smo saznale da su zapravo i oni izbjeglice iz BiH. Zapravo, ovim postom želim skrenuti pažnju na trenutnu izbjegličku krizu u svijetu, na sirijske izbjeglice koje su trenutno u BiH, na njihove patnje, lažne optužbe i strahove koji proizilaze iz tih optužbi, kao i svega proživljenog. Neka nam se dragi Bog smiluje da budemo više suosjećajni i pažljvi.

10.05.2018.

Toliko za danas

Stigli su lijepi i sunčani dani. Obucite šarene haljinice, sandalice... Okačite torbice, stavite sunčane naočale... Prošetajte... Pozovite prijateljicu na kapučino... Smijite se! Budite otvoreni i veseli prema ljudima koji vam dolaze u susret. Pošaljite pozitivne strelice u Svemir da stignu do onih kojima trebaju danas. Toliko.

04.05.2018.

Samo sreća se broji

Morate biti jaki kada ste krhki i slabi, i kada vam se čini da ćete se ugušiti u vlastitim suzama. Morate biti ustrajni kada ste popustljivi i nesuzdržljivi, i kada vam se čini da će u vama tuga slomiti branu mira i spokoja. Morate odraditi osmicu kada vam se čini da ne možete dići se iz kreveta, i da niste sposobni za pregurati dan. Morate, jer morate i tačka. Morate biti nasmijani kada vam život servira žalost za doručak, ručak i večeru. Isplačite se kao budala, ali međuobroke odaberite sami. Učinite sebi tu uslugu. Nemojte zaboraviti da se nasmijete malim stvarima. Popijte tabletu za spavanje, ili uzmite ulje kanabisa. Jučer sam vidjela da ga prodaju u DM-u. Život je suviše kratak da biste lijegali i dizali se nenaspavani. Našminkajte se drage dame. Ma koliko je prirodno najljepše, lažu one koje kažu da im malo dobrog make-upa neće podići samopuzdanje... Otiđite u šetnju. Loši nalazi se neće promjeniti ako ostanete cijeli dan u kući, oplakujući same sebe. Naprotiv, ništa se neće promjeniti. Ali, vi možete umjesto zamračene sobe odabrati šetnju u prirodi. Ako nemate nikoga da šeta s vama, kupite psa. Slikajte, plivajte, heklajte, vozite bicikl, planinarite, izađite s prijateljima na večeru, otiđite na bangee-jump, otiđite na koncert... Otiđite bilo kamo gdje ćete se osjetiti sretnim i ispunjenim, jer ovaj život je samo ulica puna zamki i prepreka koje se ispred vas postavljaju upravo da ne biste stigli tamo gdje ste sretni. Samo sreća se broji.

30.04.2018.

Sve slano u tebi

Kad ti majci posumnjaju na karcinom gušterače, a jedini doktor koji u državi radi biopsiju potrebno metodom je na godišnjem odmoru i neće biti dostupan do 21.maja,a za objašnjenje ti kažu da se "do tada neće ništa značajno desiti, bilo to loše ili dobro", dođe ti prvo da povratiš, pa da se umiješ hladnom vodom, pa da se zabiješ glavom u zid. Ali ne možeš! Zbog nje. Kojoj je teže nego tebi. Koja gleda u tvoje dijete i znaš da razmišlja o tome kako možda neće gledati njegovo odrastanje. Neće, možda, imati priliku da upozna sljedećeg unuka ili unuku... Pa je prekineš u razmišljanju glupom, otrcanom frazom: "Bit će sve dobro, zvat ćemo Zagreb..." I ne vidiš nijednu njenu suzu koju vješto skriva, ali vidiš rosne tragove u borama oko njenih očiju. Pa se pitaš kako su se te bore smijalice preko noći pretvorile u kanjone kojima protiče modro-zelena Una? Kako, odjednom, sve je drugo postalo beznačajno, a samo je ostala želja da je učiniš jačom, istrajnijom, hrabrijom i sretnijom. Preklapaš po mislima ono jučer i moliš Boga za ono sutra koje ti niko ne može obećati. Posmatraš četverogodišnjeg sina koji ubire travčice na livadi i koji ti kad ga upitaš: "Šta to radiš?", odgovori: "Berem nani za čaj, da ozdravi." A onda zaplačeš, i nadaš se da će sve slano u tebi isprati suze.

25.04.2018.

Život ide dalje

Taman kad pomisliš da ćeš dati duši oduška, i da si lego kockice života sklopio, nove prepreke ti život postavi, jer neka nevidljiva ruka tu istu lego kockicu ispretura u trenutku... U jednom trenutku, u istom danu dobijem vijesti da su mamini tumor markeri gušterače povišeni, te da svekrva hitno mora na operaciju kičme. A, dva sata, pokušavajuću da uhvatim dah i da se konultujem sa prijateljicom koja je doktorica, ta ista prijateljica mi javlja da je njena mama pala i da je povrijedila nogu i kuk, te je hitno prebačena na klinički centar kako bi to operativno sanirali... Tako se život okrene za 360 stepeni. Vodiš mamu dva puta na RTG snimak, pa dva puta na gastroskopiju, pa na CT, pa na MR... Svekrvu voziš neourohirurgu... Zoveš prijateljicu da pitaš kako je njena mama, i ko joj se sada brine za sina (obzirom da ga je ona čuvala), pa se rasplačeš kad ti kaže da je budeći se poslije opertivnog zahvata dozivala samo tog svog unuka, jer ti je žao i jer pomisliš da će tako i nane dozivati tvog sina. I ponavljaš sebi k'o luda:"Sve će biti dobro, sve će se dobro završiti", ali suze te ne čuju... Popraviš šminku u smrdljivom toaletu i nastaviš raditi posao kao svi drugi. Koga briga, projekat mora biti završen na vrijeme... Poslije sastanka žuriš po sestru na aerodrom, i po milion puta zahvaljuješ Bogu što ona baš dolazi na godišnji odmor u "pravo" vrijeme, jer lakše je kad se tuga podijeli... Onda njoj u vožnji saopštavaš o čemu se radi, jer je niste željeli sekirati prije nego dođe. I dogovaraš nove nalaze, dijagnoze, preglede... I život ide dalje.

19.04.2018.

Otpad

Ima nešto čudno u nama l(j)udima. Mnogo volimo da čačkamo po tuđim životima, a veoma malo po sopstvenom. Tako se desi da često svoje prašnjave ćoškove ne vidimo, svoje neuredne stolove ne dovodimo u red, svoje predulaze zapuštamo... Desi se i da na svoju dušu istovarimo pedeset, šezdeset tona otpada, istog onog kojeg smo iščačkali tamo kod onog i tamo kod one. Pa da, šta mislite kuda odnesete sav taj otpad? Dakako da ga ponesete sa sobom. Kuda bi drugo?


Stariji postovi

Pokloni mi r(uže)
<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30