Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

29.12.2017.

Pučina ili Kad se izdigneš iznad svega

Zaprijetio je našem sinu. Da će ga tući. Remenom. Prvi put. Možda se šalio. Tako kaže. Sumnjam... Progutala sam ga pogledom. Kao aždaja. Kao bijesna zvijer. Rekla sam da ću ga tim istim remenom objesiti. O luster. Ako samo na to pomisli. Ili izgovori. Ikad više... Pretvorio se u miša. Miša koji jurca ispred ispruženih mačkinih kandži. U makovo zrno. Na vjetru. U ispucali, ostarjeli list. U oluji... Ispričao se. Umilavao se. I opet je ono čudovište u meni odradilo svoje. Oprostilo. Poljubilo. Pomilovalo. Strepilo nad onim malim očima. Očima koje me posmatraju kao svjetlost sa svjetionika. A ja sam bila pučina. Razlivena. Neukrotiva. Odlučna da brodu u oluji pokažem put. Ili ga potopim. Zavisi. Kad se izdigneš iznad svega, shvatiš da možeš bilo šta. U bilo kojem trenutku. I ničega se više ne bojiš, 'sem Boga.

28.12.2017.

Oprost ili Mogu Ja To

Za kraj ove dvijehiljadesedamnaeste moram da priznam, sebi, da u sebi gajim čudovište, monstruma, fetus karcinoma ili ga nazovite kako god hoćete. Nije u meni nastao slučajno. Kao ni ovaj svijet. Sama sam njegov kreator. Kreirala sam ga one 2014.godine. Dva dana prije sinovog prvog rođendana. Kada sam saznala da su mojih prethodnih šest godina života bile laž i iluzija. Da muž ima nju. Da sam druga. Da sam nedovoljna... Nisam dugo ni plakala, ni žalila... Čekala me je organizacija rođendana. Sinovog. Trčala sam da mu u zadnjem trenutku naručim tortu s vozićima od fondan smjese. Da organiziram party. Da pozovem drage ljude. Da se smijem taj dan... A, da bih sve to uspjela u sebe sam morala implantirati to malo čudovište. Zove se Oprost. Nadimak mu je Mogu Ja To. Veoma je lahko da ga implantirate. Možete to čak i zatvorenih očiju. Ali, pošto ga implantirate u dušu, to će malo zapeći. No, stisnute zube i naviknut će te se da vas pecka tu i tamo, s vremena na vrijeme. Podnošljivo je. Mislim, da vam previše ne pričam, možda neki od vas bolje znaju od mene kao to ide... Nego, problem je što vam niko ne kaže, niti igdje možete pročitati da će to čudovište vremenom početi da raste. I da vam se sve više utiskuje u dušu. I na to ćete se toliko naviknuti da više neće ni peckati. Ni boljeti. Ali, kad vam se ukrijeni duboko, postat ćete ravnodušni. Postat ćete sivi. Ni crni, ni bijeli. Onako između. I nećete ga iz sebe moći iskorijeniti nikada. Nikada. Nikada. Jer, taj Oprost vam više neće dati da prezirete. Pa vam više neće dati da volite. Pa vam više neće dati da susojećate. Pa vam više neće dati da plačete. Možda vam se čini da je to super. Možda su i vas kupili onom pričom o Oprostu... Ali, vjerujte mi, iz iskustva vam kažem, plačite, mrzite, prezirite, volite. I ne opraštajte.

27.12.2017.

2017/2018

Ja se ne pitam po čemu ću pamtiti dvijehiljadesedamnaestu, ja se pitam kako ju zaboraviti. Zaista. I ništa više ne želim o tome da kažem... Nego, razmišljam šta bi se moglo dogoditi u narednoj godini. Da li će se ostvariti predviđanja one babe Vange? Da li će početi Treći svjetski rat? Ili ga možda već živimo, samo nedovoljno upućeni. Ili smo dovoljno upućeni, ali nedovoljno osviješteni da prihvatimo stvari onakve kakve jesu. Zato i imamo potrebu da sve uljepšavamo i dotjerujemo. Zato su nam profili na Facebooku i Instagramu savršeni. Za razliku od naših života. Od naših lica i naših podačnjaka. Usudit ću se reći i od naših duša. Eto, kad ste posljednji put za nekog rekli da je "duša od čovjeka"!? Više nikoga s dušom ne poredimo. Postala je otrcana kao i ljubav. Sve je izvještačeno, plastificirano, izbotoksirano. Od razuma do emocija... Osim djece. Ona u sebi čuvaju magiju svega suprotnog nama odraslima. Zato ih malo više posmatrajte i grlite. Zagnjutite s vremena na vrijeme svoja lica u njihove kose i udahnite povremeno tu magiju u sebe. To vam želim u Novoj godini. Magiju djeteta.

26.12.2017.

Vidimo se providni ili Ravnodušna žena

Kaže mi jedan prijatelj da je najgore što žena može napraviti muškarcu je da od njega (na)pravi budalu. U bilo kojem smislu. Jer, kako kaže, teško se onom muškarcu kojemu se iza leđa smiju... Kažem ja njemu da nije upravu i da najgore što jedna žena može napraviti jednom muškarcu je da bude ravnodušna. Ravnodušna prema njegovim uspjesima. I prema njegovim padovima. Prema njegovim novim ljubavima. I ljubavnicama. Prema njegovom umilošću. I prema njegovom ohološću. Prema njegovoj ulozi uzornog muža i oca. I prema njegovom stvarnom liku iskompleksiranog dječaka. Prema svemu u vezi s njim. I u svakom trenutku! Gleda mene taj prijatelj i pita:"Pa je li to moguće?" "Moguće, moguće", odgovoram, "a taj ćeš trenutak prepoznati kada te spali jednim povlačenjem dima cigarete i od tad zauvijek gledat će kroz tebe, nikad više u tebe." I ostade mi prijatelj zamišljen. Ja doispih posljednji gutljaj crne kafe, prebacih karirani šal preko ramena i pozdravih ga riječima:"Vidimo se, providni".

25.12.2017.

O čemu žene pričaju uz kafu

Koliko puta se možemo razočarati u jednu istu osobu? Onoliko puta koliko joj oprostimo. Dakako. Ni manje ni više. I ne krivite tu osobu. Ni što vas svaki put iznova slaže, obmane, zavara... Krivite sebe. Krivite sebe uvijek spremnu da oprostite. Krivite sebe sjebano obeshrabrenu da se suprotstavite. Krivite sebe užasno tihu da vrisnete. Krivite sebe i žalite sebe. Ne žalite njega što je takav luzer sklon ponavljanju svojih gršaka. Jer, povrh svega, luzer si ti. Ti koja uvijek pronalaziš izgovor. Ti koja od nervoze vrtiš prstom pramen kose dok te u korijenu ne zaboli. Ti koja vješto obrišeš slinu i suze iznad umivaonika i poput make-up artista popraviš šminku i izađeš da dočekaš goste kao da ništa nije bilo. Ti koja se praviš da si zaspala pored djeteta u dnevnoj sobi i odlučiš u istoj da prespavaš iako će te migrena rasturati surađujući sa bolom u vratu i kičimi barem narednih sedam dana. Da, da, ti koja ćeš se praviti da nemaš migrenu sve dok ne stigneš do praga neizdrživosti, pa ćeš napaćena tražiti da ti ubrzigaju analgin u venu. I da, bol će prestati, ali onaj osjećaj mučnine neće. Dobro znaš da neće. Jel' da? I uzalud ćeš prati zube sodom, jer ti je muka i od paste za zube. Ali, zapravo nije od paste, nego od ostalog oblačka njegovog parfema. Nećeš ga jel' da gledati u oči. Kao, shvatit će da ga kriviš. Al' zaboli njega ona stvar. Ili čak ni to. Nego, imaš li zube? Ako imaš, pokaži ih. Ne budi ona ženska stvar. Eto, o tome žene pričaju uz kafu. Nisamo ni tračare, ni mahaluše.

25.12.2017.

Ho ho ho

Čestit Božić! Šta ste našli ispod jelke?

22.12.2017.

Tridesete ili Samo se bliži Nova godina

Još nekoliko dana je do Nove godine. Jednom sam negdje pročitala da kada nam postane nevažno obilježavanje rođendana i Novih godina da je to prvi znak da smo počeli da starimo. Kvragu, nisam planirala početi da starim s trideset! Ali, kažu da su sada tridesete nove dvadesete. Mada, izgleda da to samo kažu ili pišu po svakojakim časopisima. Ja se nimalo ne osjećam da su ovo moje nove dvadesete. Naprosto imam češće glavobolje, više sam iscrpljena, više radim, manje spavam, imam dijete i samim time ogromnu odgovornost i brigu, imam novu porodicu- ovu vlastitu, nemam kredit hvala Bogu, imamo kuću i svako svoj automobil, nemamo psa ali imamo papagaja što je sasvim okej obzirom da psi ne mogu pričati, a papagaji mogu (to vam je super fora kada vam dijete želi psa)... Imam i nove prijatelje. Koji su, ruku na srce, pomalo vještački u odnosu na one koje sam imala u dvadesetim. Imam i one iz dvadestih, ali sve manje jer i oni evoluiraju u ove tridesetogodišnjake. Blah... Šta da vam kažem... Ne morate se truditi da vam tridesete budu dvadesete, ali trudite se da vi u tridesetim budete ona ista osoba koja ste bili u dvadesetim. Možda malo zrelija, ali sa istim entuzijazmom, stremljenjima i snovima. I ne, nije mi rođendan, samo se bliži Nova godina. Happy New Year narode. Rano!? Ma nije rano za čestitanje. Bili smo mi i luđi u dvadesetima.

21.12.2017.

Bolje sutra

Ništa me ne raduje više od rezultata sopstvenog rada. Jučer je završila imeplementacija jednog projekta kroz koji je će biti osnovano 6 start-up firmi od strane mladih ljudi. Nekako sam jučer shvatila jednog svog bivšeg direktora koji je ponekad znao reći: "Ovaj projekat je moje dijete." Naravno, svi smo se znali smijati i zbijati opaske na tu izjavu, ali možda je ipak znao šta priča... Drago mi je zbog ljudi. Ljudi željnih promjena. Ljudi željnih rada. Ljudi željnih građenja budućnosti u BiH. Ma koliko to patetično zvučalo. Drago mi je i zbog onih ljudi koji su na početku implementacije ovog projekta bili nastrojeni osuđivački i negativno. Nadam se da su proširili svoje vidike barem koliko zrno bibera. Bio bi to ogroman napredak i za njih, i za ovo naše napaćeno društvo. Drago mi je zbog mene. Zbog mene koja još uvijek vjerujem da će svanuti bolje sutra.

19.12.2017.

Diploma od marke ili Ko je ovdje šef

Od petog osnovne sam znala da želim studirati. Regularno. Naravno. Nije tada bilo ovih privatnih fakulteta i diploma za marku. Možda poneki, negdje jest, ali, ili tada to nije bilo u modi, ili su ljudi sami sebe malo više poštovali, pa si nisu mogli dopustit da ih se propituju pitanja tipa "A jel' pošto je tvoja diploma?". Onomad smo učili se samostalnosti. Poštovanju i poštenju. Obnavljanju ispita i godina. Nije da smo za to mi imali vremena. Ali, imali smo hrabrosti. I nismo svi uspijevali. Nije svako od nas bio dovoljno hrabar. Ali, vjerujem da je svako od nas naučio nekoliko životnih lekcija. U odnosu na danas. Iz dana u dan susrećem kolege i kolegice koji nemaju ništa osim diplomu od marke. I čini mi se, toliko smo zalutali da smo cijenjeni obrnuto proporcionalno vrijednosti našeg znanja i naših diploma. Tačno mi dođe da i ja odem jednu da si kupim, a ovu svoju da pocijepam i zapalim, pa da vide ko je ovdje šef.

13.12.2017.

***i ga ili balans

Umije dan ponekad da bude težak i da ti strovali hiljadu kilograma brige na leđa. ***i ga. Tako je ponekad. Umije tako da ti zgrči vilicu, ukoči vrat i utrne desnu ruku. Dakako desnu, jer si dešnjak i jer je najviše koristiš. Ako si ljevak, onda lijevu. Logično. Umije ponekad da te natjera da opsuješ. Što inače ne radiš i prezireš. I to te natjera da samog sebe ne prepoznaješ na trenutke... I baš tada dobro je imati nešto sa druge strane. Nešto s čime ćeš ipak pred kraj dana postići balans. Kao naprimjer, znati da ćeš nakon tako napornog dana otići u teretanu, istrčati nekoliko kilometara preko vlastitog bijesa i sržbe, a potom uputit se kući i ljubiti male ruke koje te grle.

11.12.2017.

"Prevoljeti" ili Ja imam nas

Vani je hladno. Pao je snijeg. I sve je kao u sniježnoj kugli sa Djeda Mrazom. Radujemo se. S dolaskom djeteta u naš život, i zima je dobila neko novo značenje. Njih dvojica su se grudvali vani. Ja sam pripremala čaj od kamilice, tostirani hljeb i med... Kuckala sam u prozor i slala im poljupce i srca napravljena prstima. Pomislila sam da smo reklama za Coca-Colu u vrijeme Božića i Nove godine... "Ohladit će se čaj, dođite."-pozvah ih. Para od čaja je već stvorila oblačić u dnevnom boravku. Taman da u njega ugradimo želje prije nego se otkovitla u neku drugu dimenziju. Ulaze i nešto šapuću. Smiju se prigušenim glasom. Sin mi trči u zagrljaj i kaže:"Ja sam tebe prevolio". "Prevolio?"- pitam kao da ne razumijem tu riječ. Kaže:"Da, prevolio. To ti je kao previše zavolio". Eto vam Zemlja, i Mliječni put, i Svemir... Eto vam sve. Ja imam nas.

07.12.2017.

Laži vs. iskrenost

Ne volim laži. Ni ljude koji lažu. Kaže mi kolega:"Ali, laž je opravdana ako ćeš nekom tako spasiti brak ili život". Je li stvarno laž tada opravdana? Možda kad je riječ o životu, mogu nekako i da se složim, ali kad je riječ o braku prosto ne mogu. Šta ćete zapravo dobiti time ako nekom lažete da biste mu sačuvali brak? Dobit ćete "lažan brak" ili prijatelja/prijateljicu koji/a živi u zabludi i kojemu/oj se iza leđa podsmjehuju, a među tim koji mu/joj se podsmjehuju ste vjerovatno i vi. Bar ponekad. Bez obzira što ste mu/joj prijatelj... I kakav ste onda prijatelj? Zapitajte se! Eto, na kraju dobijete sebe kao lažnog prijatelja... Šta ćete dobiti ako partnera/icu lažete da biste sačuvali sopstveni brak? Prvo, sopstveni brak se ne čuva, on se živi. A, živi se uvažavanjem, ljubavlju i razumjevanjem. Ponekad, ponekom raspravom. Noramlno. Ali, ako ste već "čuvari" sopstvenog braka, znajte da će zidine koje čuvate lažima biti poražene istinom, kad-tad. Jer, srećom, istina uvijek pronađe svoj put... A, znate šta je najljepše? Najljepša je iskrenost. Zbog nje možemo da oprostimo. Zakrpimo. Zaliječimo. Nastavimo. Predišemo. Prebolimo. I iznova zavolimo.

06.12.2017.

Straight to Heaven

Nije odavno. Došao neočekivano. I skupio se oko moga tijela. Kao mačak kad prede i prebire miševe u mislima. Jučer je bio takav. Probudio me. On već spreman za polazak na posao. Miriše na Straight to Heaven. Kolač s tamnom čokoladom i rumom. Asocijacija. Dišem duboko. Još uvijek su mi oči napola zatvorene. Poljubi me u čelo. Kaže:"Napravio bih ti kafu, ali je nema više, danas ću da kupim." Ulažem još poneko zrnce snage da mu dam znak rukom "nema veze". Odlazi. Razmišljam o tome kako ne volim da me ljubi u čelo. Glupo mi.

05.12.2017.

Svađa ili leđa o leđa ili vampiri

Umijem ponekad da budem ljuta. Ali ono, ljuta zaista. To nije ona ljutnja kad je žena u PMS-u, pa je čangrizava i nepodnošljiva, nego ona ljutnja u kojoj žena zamišlja kako te kida zubima. Kao vučica. Ili, kao lavica. Kako god zamislite. Neki dan me muž tako naljuti, čangriza ovaj put on nešto... Dijete pokupilo virus... Ja kao kriva što sam ga izložila djeci oboljeloj od tog virusa. Kao da sam znala!? Kao da bih namjerno svoje dijete izložila virusu!? Halo, ko je ovdje normalan? Prekinem tako njegovo čangrizanje i kažem mu:"Znaš kad ono u Twilight-u vamipiru otkinu glavu pa se on saspe u prah i pepeo? E, nemoj da gledam kako se sasipaš!" Gleda on u mene, gledam ja u njeg i prasnusmo u smijeh. Toliko o ljutnji i svađi u braku. Šta ćeš se bolan svađat, kad ćeš opet u krevet leđa o leđa...

Pokloni mi r(uže)
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31