Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

30.01.2018.

Tamo s druge strane je ljepše

Prije nekoliko mjeseci neni je registrirana Alzhaimerova bolest. Ona je progresivna bolest mozga karakterizirana gubitkom pamćenja, sposobnosti rasuđivanja i promjenama osobnosti. Kad je riječ o gubitku pamćenja, ona nas više ne prepoznaje. Ni nas unuke. Ni svoju djecu. Svakodnevno pita za djeda koji je umro prije nekoliko godina. Ona se ne sjeća njegove smrti. Ne prepoznaje kuću u kojoj je provela više od pedeset godina. Izgubi se u istoj. Ne pamti raspored prostorija. Povremeno se sjeti nekih činjenica i onda dugo plače. Niko do nje ne može doprijeti. Sad je već u uznapredovanoj fazi kad više ne može se dići iz kreveta. Iako je donedavno znala se udaljiti od kuće ne znajući kuda je pošla. Ne sjeća se ni svojih praunuka. Blijedo gleda u strop. I kao da čeka čudo. Čuda nema. Osim možda s one strane. Gledajući je tako sitnu, blijedu, uplašenu i slabu nasuprot onoj visokoj, rumenoj, snažnoj i jakoj ženi kakva je bila, shvatih da doista mi nismo fizička bića koja nose dušu, nego duhovna bića koja su nosioci tijela. Tijela koje je prolazno. I bezvrijedno. Krhko. I neotporno godinama. Ali, duša... Duša čeka. Da bude oslobođena i da kao leptir prhne. U punoj svojoj ljepoti. I punoj svojoj snazi. I, iako to uviđam sve jasnije, sve me je više strah te bolesti. Strah me da je moja mama ne naslijedi. Ili moja sestra. Ili ja. Zar bih ja mogla zaboraviti školjke i bisere u očima svoga sina? Ili nježnost njegovih prstića na svojim obrazima? Ili njegove zagrljaje koji mi pune energiju i daju smisao svemu besmislenom u ovom životu? Ili, ovu beskrajnu ljubav koju u sebi nosim i čuvam samo za njega? Bože, olakšaj neni dane koji dolaze. Neka je djed čeka na drugoj strani onako nasmijan kakav je uvijek bio. I kakvog sam ga nedavno sanjala kad mi je u snu rekao:"Da vidiš ovdje ljepote, elhamdulillah".

30.01.2018.

Na pola puta

Vraćam se u normalu. Nakon nakupljenih tona stresa koji me nekoliko noći budio u 03:17 sati. Nekad bih zaspala ponovo. Nekad bih budna dočekala jutro. Nisam dozvolila da mi padne imunitet. Živjela sam na naru, narandžama, limunu i medu sa matičnom mliječi. Baš kad bih pomislila da više ne mogu, zagrlile bi male ruke moga sina i kako on kaže: "Mama, punim ti energiju". Izgurala. Pola puta. Onog najtežeg. Onog posutog trnjem. Blatnjavog i strmog. Preostaje ona druga polovica. Oni planinaski perdio na koji kad se popnem posmatrat ću izlaske i zalaske Sunca. I diviti se. Sudbini. I sebi. Svojoj hrabrosti. I svojoj istrajnosti.

26.01.2018.

Sve je super i sve je okej

Evo me. Živa sam. Samo sam bila zaposlena 100 na sat. Danima i noćima ne spavam i ne jedem. Dobro, spavam i jedem, ali vrlo malo. Igram neke životne utakmice i čitam po prvi put neke životne lekcije. Sve je okej. Srce mi preskače s vremena na vrijeme, ali mislim da nije ništa zbog čega bih trebala ići kod doktora. A i da jest, ne bih stigla. Odoh. Žurim. Čitamo se.

12.01.2018.

Razgovor s Mozgom

Sanjah sinoć kako razgovaram sa sopstvenim Mozgom. Oslovljavam ga velikim slovom jer se tako u snu činio, kao fizički odvojen od mene. Onako kao veliki mozak koji sjedi u stolici. Ozbiljan, arogantan... Kao Čarls Bukovski. Tačno me na njega asocirao. I kažem ja njemu: "Pa što bolan Mozgu malo ne popustiš? De da se malo odmorim od svega..." Kaže on meni:"De ti pamet u glavu. Ne ide to baš tako." I onako kao u polu snu, postadoh svjesna šta sanjam i stadoh se smješkati samoj sebi i tako se probudih. Ili sam stvarno pukla, ili pucam. Bože, pomozi.

11.01.2018.

Lažni prijatelji

Šta ste vi za ljude koji vam se predstavljaju kao prijatelji, a zapravo nisu ni p od prijatelja? Vi ste za takve ljude prazna vreća. Sredstvo koje će im poslužiti da ostvare neki svoj cilj. Prenijet će u vama ili s vama nešto od tačke A do tačke B. Sakrit će se u vama kada u njih neko upire prstom. Ogrnut će se vama kada im je hladno. Skrojit će od vas haljinu ili odijelo za vrlo važan prijem. Napisat će na vašoj poleđini recept za uspjeh. A onda kada jednom uspiju, hladno će vas odložiti u smeće, jer će im se učiniti da im vreća više ne treba, zaboravljajući kako ste im ikada bili potrebni. Ne brinite, vi možda jeste vreća, ali znajte da vreće uvijek nekome trebaju. Lažni prijatelji nikome.

11.01.2018.

Božiji dar ili Ispočetka

Ogoliti dušu. Kao vjetar lišće s drveća na Vilsonovom šetalištu krajem jeseni. Izliti iz bokala i posljednju kap bistre vode niz lice sazdano od sitnih bora. Reći sve. Osobi koja te razumije. Koja te neće kritikovati. Kuditi. Ni procjenjivati. Nego će samo slušati. I shvatiti. To je terapija kojom se liječe napukli snovi. Procjepi na loše zakrpanoj sudbini. Popucali šavovi na pogrešnim odlukama. To je kamilica za ukliješteni živac duž lopatice i vrta. Miomiris koji te mami kao tropsko voće. Sveti gral za kojim se traga. Na kraju krajeva, to je od Boga dar. U pravi čas. Taman kad pomislimo da više ne možemo. Da više ne ide. Da čekamo kap koja će preliti čašu. Dođe tako da te sasluša. Da prolije iz tebe svu tu nakupljenu tečnost kao nakupljenu kišnicu iz kante od jupola. Da te dehidrira. Da ti uz uzglavlje ostavi kapi rose s kojima ćeš krenuti ispočetka. Svjež. I pun nade.

10.01.2018.

Stvarnost ili san

Šta bi se desilo kad bih se vratila sebi? Sebi kakva sam bila, onomad želeći mjenjati svijet. Ništa. Sigurno. Jer, sad bih eto željela samo mijenjati sebe. Dodati nijansu bronzane u kosu. Obrisati s očiju liniju iscrtanu tušem. Zakopčati do posljednjeg dugmeta na košulji. Skinuti lak sa nokata. Umiti lice toplom vodom i sapunom od ruže. Kupiti blaži parfem. Kupiti još više knjiga. Za sebe i sina. Čitati nam baš svaku noć. Za laku noć. Pisati. Pisati sve dok mi prsti ne počnu da krvare. Romane. O onome što gledam zatvorenih očiju. Sama. O svijetu koji nas dodiruje, i u koji ulazimo samo kad se rastanemo od sebe samih. O nepreglednim dolinama obasjanim Suncem. O osjećaju sreće i ispunjenosti. Kad ne boli. Kad ne para. Ne grebe. I ne guši. O zelenim površinama po kojim trčimo nas dvoje uhvaćeni za ruke. Moj sin i ja. Taj blaženi osjećaj sreće. To nepregledno osjećanje mira. Pst. Još samo jedan trenutak. Trenutak milosti. Jer, kad oči otvorim sve će nestati. Ta stvarnost pretvorit će se u ovaj san. San koji toliko dugo traje... San u kojem se koprcam kao riba na suhom. Od kojeg me neprestano boli glava. San iz kojeg želim da se probudim, ali ne mogu. Paralizovana sam. Samo se vrtim u krug i čekam te male prste da mi zatvore oči. Jer, to je jedino što me budi.

09.01.2018.

Na ovom svijetu samo su djeca sretna.

U svojoj oazi ludila i buke ja pronalazim mir. Tišinu koju niko drugi ne čuje. Presipanje vode iz staklene zdjele u drvenu. Šum. Povjetarac koji mi raznosi kosu po licu. Beskonačan pogled u svemir. Sklopljenih očiju. I otvorenog srca. Ja ne bih znala drugačije. A htjela bih. Ponekad bih zaista htjela. Da ne vidim. Da ne čujem. Da ne osjećam. Da budem providna. I propusna. Da me ne dotiče. Da me se ne tiče. Da samo kroz mene prolazi. Kao kroz oblak magle. Sve što me stiže. Sve što me zareže. Propara. Da se ožiljci ne vide. U mojim očima. I mojim uzdasima na staklu. Odmah ispod nacrtanog srca. I da prestanem biti pažljiva. Da se naučim opustiti. Jednom za sva vremena. Ili jedan trenutak samo. Da naučim prihvatiti ono što boli. I da priglim sve ono oko mene. Sve ono u meni. I da se tome radujem. Bez onog grča u licu. Bez trnaca niz vrt, lopaticu i ruku. Jesmo li stvarno toliko prokleti da kad imamo sve shvatimo da nemamo ništa. Jesu li djeca jedino što nas odrasle raduje? A znate li zašto? Zato što nas podsjećaju na nas kad smo bili sretni. Na ovom svijetu samo su djeca sretna. Nažalost, ni oni svi.

08.01.2018.

Predisati još jedan dan

Kapci teški k'o olovo. Jutarnje sunce dopire kroz prozor. Migrena. Nagon na povraćanje. Zgrčena vilica. Otežano disanje. Nije anksioznost. Iako bi možda popularno bilo reći da jest. To je samo posljedica sna. Uvijek istog. Ili sličnog sna. Uvijek dopiranje melodije pjesme Sarajevo, ooooo, Sarajevo... Stisak pesnice. Zariti nokte u dlan. Ustati. Umiti se hladnom vodom. Predisati još jedan dan. Na preporuku, a unatoč nepreferiranju sapunica, početi gledati tursku "Beskrajnu ljubav". I shvatiti da smo svi zarobljenici vlastitih odluka. I sudbina. I ništa više. I ništa više.

05.01.2018.

Možete li više uopšte prepoznati prave prijatelje?

Malo je onih pravih iskrenih prijatelja koje steknemo kroz život. Sa svojih trideset godina, mogu reći da samo jednu takvu imam. Ona ne zamjeri što se ne čujemo danima. I još rjeđe vidimo. Zaokupljene svaka svojim obavezama. Poslovima na drugim krajevima grada. Djecom. Muževima. Tetkama. Gostima. Drugim prijateljima. Manje pravim. Nažalost... Ali kad se sretnemo naši su razgovori kilometri u nedogled. Isharana cesta. Brežuljci sa kojih se posmatraju zalasci Sunca. Toplina. Odmor za dušu. Povjerenje. Energija za moždane ćelije. Onaj komad nakita koji ljubomorno čuvaš. Najljepša uspomena iz djetinjstva. Ona kafa koja sladi i kad je gorka. One bore na licu koje nema potrebe da kriješ. Jer znamo tačno koja je kod koje nastala od tuge, a koja od smijeha. Znamo i one naše praznine. I pukotine. Znamo i kako smo nadopunile procijepe. Dosipale. Lijepile. Krpile. Ponekad pravile nove. Pa ispočetka. Puštale kosu da naraste. Pa šišale se "na cent". Bile lude. I šašave... A onda smo odjednom odrasle. Postale žene. Zalutale u ovaj svijet ozbiljnosti i "ne bi trebalo". Zalutale u neka druga podneblja. Kukavički. I nesmotreno. Držaći se tek za male prste. Kao dvije djevojčice u nepoznatom sokaku. Odjednom su mali prsti postali premali. Pa smo ispustile jedna drugu. Jedna je otišla lijevo. Druga desno. Ponekad se susrećući na pola puta. Onako ozarene. Od dragosti. Od nedostajanja. Jer, pravi ti prijatelji nedostaju. I jedino po tome znaš da su pravi... Vidim da starimo. Polagano. Ništa strašno. Djeca nam rastu. Mi se smanjujemo. A duša mi puna kad se sretnemo. Kad se razumijemo kao da svaki čas pričamo sve jedna drugoj. A ne pričamo. Odavno. Ali, valjda kad te neko u dušu zna, s jednom rečenicom mu ispričaš 365 dana. Natenane. Izroniš suze. Goričinu. I na kraju med. Sve kovitlajući se u nevidljivom oblačku mira. Mir je druga stvar po kojoj prepoznate prave prijatelje. Nikad vas ne uznemiruju. Nikad vam s njima nije nelagodno. Nikad od njih nemate srklet. Za njih vam ništa nije teško. Ni ugostiti. Ni nahraniti. Ni odvesti doktoru. Ni slušati njihov jecaj... Jer, nasuprot svemu njihov smijeh vas liječi.

03.01.2018.

Sve polahko. Sve natenane.

Jesmo li zreliji? Ili smo samo stariji? Pročitah jučer u jednoj knjizi da zreliji ne postajemo s godinama, nego s iskustvom. I složih se. U potpunosti. Jer, poznajem mnoge ljude sa kojima sam nakon kratkog razgovora pomislila "Bože, u što ste Vi ostarjeli", ali poznajem i one koji su mi se na prvu učinili mladi i nezreli, ali za čas su me uvjerili da u šačici svojih godina nose pregršt iskustva. Kao zrelu jabuku. Obično su to osobe koje život nije mazio, koje su isuviše brzo "ostarjele" onako mlade. I obično se lakše razumijem sa ovima drugim. Obično jedni druge prepoznamo. Mi "stogodišnjaci" u dobro održavanoj koži. Ali... Čini mi se da je mnogo lakše kroz život ovim drugim. Ovim kod kojih je koža naborana i ispucana. A duša mlada i neiskusna. Nisu oni nikad ni pročitali, ni proživjeli "Zločin i kaznu", ni "Anu Karenjinu", ni "Tvrđavu"... Naprosto su živjeli. Od danas do sutra. Sve polahko. Sve natenane. Poistiha. Prosto da im čovjek zavidi.

Pokloni mi r(uže)
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031