Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

09.01.2018.

Na ovom svijetu samo su djeca sretna.

U svojoj oazi ludila i buke ja pronalazim mir. Tišinu koju niko drugi ne čuje. Presipanje vode iz staklene zdjele u drvenu. Šum. Povjetarac koji mi raznosi kosu po licu. Beskonačan pogled u svemir. Sklopljenih očiju. I otvorenog srca. Ja ne bih znala drugačije. A htjela bih. Ponekad bih zaista htjela. Da ne vidim. Da ne čujem. Da ne osjećam. Da budem providna. I propusna. Da me ne dotiče. Da me se ne tiče. Da samo kroz mene prolazi. Kao kroz oblak magle. Sve što me stiže. Sve što me zareže. Propara. Da se ožiljci ne vide. U mojim očima. I mojim uzdasima na staklu. Odmah ispod nacrtanog srca. I da prestanem biti pažljiva. Da se naučim opustiti. Jednom za sva vremena. Ili jedan trenutak samo. Da naučim prihvatiti ono što boli. I da priglim sve ono oko mene. Sve ono u meni. I da se tome radujem. Bez onog grča u licu. Bez trnaca niz vrt, lopaticu i ruku. Jesmo li stvarno toliko prokleti da kad imamo sve shvatimo da nemamo ništa. Jesu li djeca jedino što nas odrasle raduje? A znate li zašto? Zato što nas podsjećaju na nas kad smo bili sretni. Na ovom svijetu samo su djeca sretna. Nažalost, ni oni svi.

Pokloni mi r(uže)
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031