Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

30.01.2018.

Tamo s druge strane je ljepše

Prije nekoliko mjeseci neni je registrirana Alzhaimerova bolest. Ona je progresivna bolest mozga karakterizirana gubitkom pamćenja, sposobnosti rasuđivanja i promjenama osobnosti. Kad je riječ o gubitku pamćenja, ona nas više ne prepoznaje. Ni nas unuke. Ni svoju djecu. Svakodnevno pita za djeda koji je umro prije nekoliko godina. Ona se ne sjeća njegove smrti. Ne prepoznaje kuću u kojoj je provela više od pedeset godina. Izgubi se u istoj. Ne pamti raspored prostorija. Povremeno se sjeti nekih činjenica i onda dugo plače. Niko do nje ne može doprijeti. Sad je već u uznapredovanoj fazi kad više ne može se dići iz kreveta. Iako je donedavno znala se udaljiti od kuće ne znajući kuda je pošla. Ne sjeća se ni svojih praunuka. Blijedo gleda u strop. I kao da čeka čudo. Čuda nema. Osim možda s one strane. Gledajući je tako sitnu, blijedu, uplašenu i slabu nasuprot onoj visokoj, rumenoj, snažnoj i jakoj ženi kakva je bila, shvatih da doista mi nismo fizička bića koja nose dušu, nego duhovna bića koja su nosioci tijela. Tijela koje je prolazno. I bezvrijedno. Krhko. I neotporno godinama. Ali, duša... Duša čeka. Da bude oslobođena i da kao leptir prhne. U punoj svojoj ljepoti. I punoj svojoj snazi. I, iako to uviđam sve jasnije, sve me je više strah te bolesti. Strah me da je moja mama ne naslijedi. Ili moja sestra. Ili ja. Zar bih ja mogla zaboraviti školjke i bisere u očima svoga sina? Ili nježnost njegovih prstića na svojim obrazima? Ili njegove zagrljaje koji mi pune energiju i daju smisao svemu besmislenom u ovom životu? Ili, ovu beskrajnu ljubav koju u sebi nosim i čuvam samo za njega? Bože, olakšaj neni dane koji dolaze. Neka je djed čeka na drugoj strani onako nasmijan kakav je uvijek bio. I kakvog sam ga nedavno sanjala kad mi je u snu rekao:"Da vidiš ovdje ljepote, elhamdulillah".

30.01.2018.

Na pola puta

Vraćam se u normalu. Nakon nakupljenih tona stresa koji me nekoliko noći budio u 03:17 sati. Nekad bih zaspala ponovo. Nekad bih budna dočekala jutro. Nisam dozvolila da mi padne imunitet. Živjela sam na naru, narandžama, limunu i medu sa matičnom mliječi. Baš kad bih pomislila da više ne mogu, zagrlile bi male ruke moga sina i kako on kaže: "Mama, punim ti energiju". Izgurala. Pola puta. Onog najtežeg. Onog posutog trnjem. Blatnjavog i strmog. Preostaje ona druga polovica. Oni planinaski perdio na koji kad se popnem posmatrat ću izlaske i zalaske Sunca. I diviti se. Sudbini. I sebi. Svojoj hrabrosti. I svojoj istrajnosti.

Pokloni mi r(uže)
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031