Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

28.02.2018.

Signali i znakovi od Boga

Isplanirah sve. Da dođem, da ti kažem, da razgovaramo. Ne spavah nekoliko noći. I ne jedoh nekoliko dana. Kupih i novu šminku. Možda, da izgledam mlađa. Pripremih usput i prezentaciju za sastanak. Pa, poslije sastanka ćemo. Onako, natenane. Al' malo sutra. Urotilo se vrijeme. Dao Bog snijeg da pada i dan i noć. Odgodiše mi sastanak. Odgodiše mi put. Odgodiše mi i istinu. Valjda je to dovoljan znak da trebam držati jezik za zubima. I stegnuti srce iza rebara nekom čeličnom žicom. I stisnuti dušu iza rešetaka sudbine. I ne dati mislima da više ikad slobodno prošetaju ulicama moga razmišljanja. Od mene, kakva sam, i sama pomisao, kao i sam plan, je dosta. Bože, uvijek znaš da daš prave signale i znakove onima koji ih traže. Hvala Ti.

26.02.2018.

Čekaj me Sarajevo

I ja ću ti sigurno doći. Sutra. I prekosutra. I kad god poželim da podijelim s tobom ovu hladnoću ispod nokata. I ispod rebara, naravno. I da s hotelskog prozora posmatram tvoju užurbanost ne sluteći da me s prvim korakom, tamo na ulici, čeka isto. I da pružam ruke. I da hvatam te bijele pahulje pomiješane sa smogom. Da se smijem kao dijete kad sagradi snješka. Da se zavučem ispod bijelih plahta i da smišljam kakav ćeš mi dan prirediti sutra... Čekaj me. I ja ću sigurno doći. Čak i onda kada ne dolazim. E, Sarajevo, ja sam putnica mislima, snovima i dušom. Ne misli da sam k'o druge. Ne misli da svima tako putujem. Ne misli da svi me tako čekaju.

23.02.2018.

Nekulturni. Nadobudni. Umišljeni. Samoprozvani eksperti.

Nekulturne. Nadobudne. Umišljene. Samoprozvane eksperte. NE PODNOSIM! Takvi ljudi mi izazivaju osjećaj gađenja i zgražavanja nad mrvama ljudskog (ako ga uopšte ima) u njima. Posebno se zgražavam nad njihovom samodopadnošću i umišljenošću da su elokventni, ali umjesto "svih" govore "svihu", i umjesto "njih" govore "njiha"... A, da ne govorim o situaciji kada na jednom sastanku, jedna takva osoba reče:"U kojem kvartalu ove godine ćemo to planirati, u petom ili u šestom?" Možda jesam nervozna, možda jesam preosjetljiva, možda sam i prolupala, ali ja dok sam išla u školu i dok sam studirala, jedna godina nije imala ni peti, ni šesti kvartal. Mada, gospođa je završila "akšam" fakultet, pa možda se na takvima uči drugačije. I za kraj jedna molitva: "Bože daj nam svega, ali pameti najviše!"

22.02.2018.

Nekako s proljeća usred zime

Cijeli dan mi u glavi pjesma, a nisam je odavno čula, "Nekako s proljeća, noć mi oči otvara, nemam san da uhvatim, nema dana da ne izludim..." i tako pjevušim, a vani pada snijeg. Lijep li je osjećaj kad je zima, a ti furaš proljeće. Mora da je do ove cvijetne suknje.

20.02.2018.

Otvoriti dušu

Da se sretenemo... A mogli bismo. Da li bi to bila ogromna greška u našim životima, ona poput pogrešnog koda u DNK-u? Da li bi to bio samo ogroman ožiljak preko lica naših sudbina? Ili, 'pak olakšanje? Ili, 'pak čišćenje duše od napuklih želja i turobnih snova? Evo, ne znam. Da li bi to bila kazna za oboje? Ili, možda, samo za jedno od nas dvoje? Da li bi se tim susretom razdanila ova maglu koja me okružuje? I ovaj smog koji me guši? Ili bih kao Alisa u Zemlji Čudesa propala u bezdan iz kojeg ne bih znala kako da se vratim u svakodnevnicu? A ti... Da li bi ustuknuo smoren od pitanja? Da li bi, kad bi čuo istinu, pomislio da si mnogo griješio? Ili bi, nakon tog saznanja, griješio još više? To ne želim. Nikako. Ali, imam potrebu da otvorim dušu. Ovu moju. Ovu, u kojoj je toliko životnih nesreća nataloženo da na sve strane pomalo pušta, ali nikako da pusti. I to me užasno opterećuje. Najviše me opterećuje ta moja davna mladalačka neiskrenost prema tebi. Zablude. I budalaštine. I ova ja koja sam tada bila mlada i luda, a ti je nikada nisi zaista (upo)znao. Da li biste, s nekime za koga smatrate da mu dugujete istinu, otišli na kafu i otvorili mu dušu?

19.02.2018.

Ostati svoja

Nikada nazad. Nikada ne pokleknuti pred aždajama s umjetnim trepavicama i lažno markiranim torbicama. Nikada ne skrenuti pogled. Nikada ne uzdahnuti pred strelicama zavisti odapetim pravo ti u dušu. Pusti. Oni koji u sebi nose zavist, ne mogu nikada spoznati ljepotu oko sebe. Niti u drugima, naročito. Nikada ne poreći. Sebe. Nikada ne ustuknuti pred strahom koji ti pod noge steru k'o crveni tepih. Nikada! Nikada ne oboriti glavu. Nikada ne kriti se iza šešira. Iza naočala. Iza bilo čega. Uvijek stati ispred svega. Uvijek iznijeti svoje "ja". Nikada ne bježati. Nikada se ne pokolebati. Ostati onaj bedem izgrađen na svim greškama i zagrebanim koljenima. Ostati uvijek svoja. Jer, i moj četverogodišnji sin zna da nisam ničija, da sam uvijek i samo svoja.

16.02.2018.

Pitam vas, pitam. Ništa ne politiziram :)

Šta mislite, dragi blogeri, da li je ok da žena bude politički aktivna u društvu, i ako jeste, na koje sve načine se ženu mogu aktivirati/uključiti kako bi doprinijele razvoju političke scene??? Obzirom da se muškarce nikad ne pita kako stižu uskladiti poslovne obaveze, porodicu i bavljenje politikom, a ženama se to uvijek postavlja kao ključno pitanje, da li mislite zaista da toliko bh društvo zaostaje, da je takvo pitanje normalno i uobičajeno? Hm... Ne znam. Bila bih zahvalna da čujem mišljenja. I žena, i muškaraca. Hvala lijepo.

15.02.2018.

Začarani krug

Moja glava je košnica u kojoj milion sitnih pčela proizvodi ono strašno zujanje koje nastaje kao posljedica zamahivanja njihovim krilima od preko 11.000 puta u minuti. Ponekad proizvode med. Ponekad pelin. Zavisi, kakav im je dan. Noću me obično izluđuju. Prave od mene, prosječne tridesetogodišnjakinje, ludu koja se noću stalno budi. I razmišlja. O čemu? O svemu. O životu najčešće. O propuštenim prilikama. O budućnosti četverogodišnjeg sina. O dijeti. O napuknutoj zanoktici. O neopeglanom vešu. O napola pročitanoj knjizi. O započetom projektu. O zagorjelom ručku. O terminima i rokovima. O migreni. O greškama. O Bogu. O gostima koji su došli bez najave. O sastanku koji je dan poslije. O terminu kod kozmetičarke. O drugom sastanku zabilježenom u kalendaru. O mjesečnici koja je došla neuobičajeno ranije. O haljini koju moram kupiti. O roditeljima. O rodbini koju bih trebala posjetiti. O "prijateljima" i prijateljima. O životu poslije smrti... I tako malo zaspim. Pa se probudim. Pa malo razmišljam. Pa zaspim. Pa se probudim. I svako jutro nenaspavana. Začarani krug, il' šta li je?

15.02.2018.

Lični interesi

Opšti problem su lični interesi. Tačka.

14.02.2018.

Olakšanje ili Ne zadržavajte više dah

Olakšanje. Osjetih. Eto, to je milost Božja. Ako ništa, ama baš ništa drugo to nije, olakšanje jeste. Ono olakšanje koje nastane kad se suočite oči u oči sa onime što vas ne pušta. Sa onime što vas u svojim raljama nosi k'o kakva zvijer dok je grebete noktima da biste uhvatili još jedan predah. Sa istim onim što vas budi iz dubokog sna i drži budnim do jutra. K'o crna kafa ili Red Bull. I što vam stvara depresiju, glavobolju, iznemoglost... Sučite se. Podvucite crtu. Boldirajte. Ne iskrivljujte i ne uljepšavajte. To je besmisleno. Ne zadržavajte više dah. Znam da vas pluća odavno bole zbog toga. Recite. U sebi. A onda i na glas. I potom nastavite život znajući na čemu ste.

12.02.2018.

Ništitelji vlastitog života

Jesmo li samo naizgled sretni? Jesmo li samo naizgled lijepi, uglađeni, odmorni, naspavani, raspoloženi, jaki, hrabri, ustrajni, nepokolebljivi? Ili smo zapravo k'o tanko osušeno pruće koje se lahko lomi, a čiji zvuk kad se prelomi traje koliko treptaj oka? Gdje smo se to izgubili? Gdje smo to zapeli između naših života, društvenih mreža, wireless-a, poslovnih obaveza, manikure, frizera, shopinga, šerpe s ručkom, povišene temperature, dječjeg osmijeha, migrene, slomljene potpetice, sastanaka, umiranja i rađanja? Zašto više ni u čemu ne pronalazimo radost? Čini mi se ni ono moje dijete se ničemu ne raduje. Osim životinjama. Njima, srećom, još uvijek. Jesmo li zaista stigli na liticu samouništenja. Na liticu na kojoj nam se djeca ne raduju roditeljima koji se s posla vraćaju namrgođeni i umorni, ni igračkama koje im kupujemo da nadoknadimo naše nedostajanje, ni izletima na koje ih vodimo kako bismo se mi maknuli od svakodnevne vreve, ni crtićima kojim ih filujemo da bismo dobili pet minuta tišine. Jesmo li sebi sami monstrumi? Je li sami od sebe pravimo ništitelje vlastitog života? Ne zamjerite mi. Umorna sam. Umorna od toga da mi moje dijete nedostaje dok radim prosječno plaćen projekt vrijedan nekoliko miliona. Umorna sam od stalnih migrena kojima doktori ne pronalaze uzrok. Još gore ni rješenje. Umorna sam i od toga da stalno negdje žurim, a nigdje ne stižem.

09.02.2018.

Pijeska u šakama je sve manje

Osjećam kako vrijeme prebrzo curi. Kao sitni, smeđi pijesak kroz prste. Uzalud prste stišćemo jače i jače. Pijeska u šakama je sve manje. Valjda se tako osjećamo svi nakon smrti bliskih nam osoba. Nisam plakala. Ko bi trpio još i mene da plačem. Ali, od nastojanja da savladam emocije odbolavala sam 72 sata migrene. Na kraju završila s injekcijom tramala, nesvjsticom, malaksalošću i niskim pritiskom. I tako na posao. I tako skuhaj ručak. I tako na sastanak. Pa neka me još jednom upita neko "Kako stignete uskladiti posao i porodicu?"... Kako stignem? S tramalom stignem. I s nesvjesticom. I s migrenom. I svaki dan sa željom da više odmaram. I svaki dan sa ogromnim žaljem što više vremena ne provodim sa sinom. Što da lažem? Tako je. A vrijeme prebrzo curi. Kao sitni, smeđi pijesak kroz prste. Uzalud prste stišćemo jače i jače. Pijeska u šakama je sve manje.

07.02.2018.

Nikada zbogom

Život je zraka sunca uhvaćena jednim brzniskim treptajem oka. I ono malo prašine uhvaćeno istim. I ono malo vlage niz lice što se spusti. Nakon što u oku zapeče. Život je jedna obična varka. U koju slijepo povjerujemo svi. Fatamorgana. San. Tuga. Ponekad sreća. Nepregledna polja lavande i kamilice. Pa trnja i oranica. Prodoran glas pušten u svemir. Nestao... Neno, počivaj u miru. Nama je teško, ali znam da je tebi lahko. Nisi dala Alzhaimeru da se s tobom poigrava. Ni da ti muti razum. Ni da izmišlja događaje koje nikad nisi proživjela. Uvijek si tako smotreno bila zadovoljna s onim što imaš i što je tvoje. I otišla si isto onako ponosna, jaka i svoja, kakvu te znam... Puca mi duša od tuge, ali sigurna sam da te je djed dočekao raširenih ruku. U svom omiljenom sivom odijelu i s buketom najljepšeg cvijeća. Onog Džennetskog. Eh, milene kad udahneš taj miris. Jel' da?... Nego, zagrli djeda i za nas. I doviđenja. Nikada zbogom.

06.02.2018.

7 lekcija ili Sretni i uspiješni

Zašto smo tako jadni i prokleti? Mi ljudi. Mi, obične orahove ljušture u kojima nerijetko spoznamo trulež i crve... Sklona sam tome da iz svega što mi se u životu dogodi izvlačim lekcije. Iz svega se trudim da (na)učim. Rekoh vam ranije da sam se pripremala za jedan veliki intervju, i hvala Bogu sve je dobro prošlo. I kroz taj proces sam veoma značajne lekcije naučila i rado ću s vama da ih podijelim. Pa krenimo redom: 1. Za svaku promjenu koju u životu pokušate napraviti prvo što će vam se naći na putu je strah. Strah da nećete uspjeti. Strah da nećete biti dovoljno dobri. Strah da će neko drugi biti bolji od vas. Ali, stisnite pesnice i ponavljajte:"Ja se ne bojim". I pripremite se. Ne morate dovoljno ni jesti, ni spavati, ali morate biti dovoljno pripremljeni. A kad se pripremite, strah će nestati. 2. Znajte da vam ljudi oko vas, ma koliko se činilo da jesu ipak nisu prijatelji. Na putu ka uspjehu to će vam biti jedna bolna i jedna oslobađajuća istina. Čut će te, vidjeti i spoznati da neki ljudi izvana su porculanske lutkice, a iznutra čisto zlo. Podmetnuli bi vam kuku, gurnuli bi vas, obmanuli. Ali, vi nastojte da ostanete ona osoba koja jeste. Doći će trenutak kada ćete im uistinu moći reći šta mislite o njima. 3. Udružite se sa najjačim. Intelektualno, najačim, dakako. Uvijek imajte barem jednu takvu osobu koja će moći situaciju sagledati izvan svega i dati vam dobar savjet. 4. Budite strpljivi. Mnogi će pokušati na vas da izvrše pritisak. Pritisak da odustanete. Kao što rekoh, budite strpljivi. 5. Upoznat ćete lica i naličja ljudi. Čim se popnete na jednu stepenicu više, pojavit će se ljudi koji će vas željeti da gurnu. Da padnete. Ili propadnete. Držite se čvrsto za rukohvat. Vaše znanje je vaš rukohvat. 6. Nemojte se razočarati u ljude. Ma koliko vam se činilo da biste trebali. Ma koliko vas neki ljudi nastojali da sputavaju u vašem napredovanju, nemojte se razočarati u ljude generalno. Oni iskreni ljudi će ostati uz vas, a takvih uvijek ima. Rijetki su, ali ih ima. 7. Na kraju uberite plodove svoga rada i truda. Napravite sve što možete za društvo u kojem živite. Dajte priliku onima koji vas ne poznaju da vas upoznaju, a onima koji su mislili da vas poznaju da spoznaju koliko su griješili. Iako vam mnogi uspjeh i sreću neće oprostiti, nastojte biti sretni i uspiješni.

01.02.2018.

Slušati i suosjećati

Kao da sam predosjetila da danas slijede ružne, istinite priče iz stvarnog života. Ne volim kad ih predosjetim. A, uvijek ih predosjetim. Jednostavno mi se javi glavobolja i utrnulost desne, stražnje strane vrata. I to me ukoči. I onda samo čekam. Čekam da čujem. Čekam da vidim. Čekam da mi kažu. Čekam da se desi. I tako bi... Mama mi javi da je tata jedne moje prijateljice izvršio samoubistvo. Pištoljem. U šumarku. Iznad njihove kuće. Bolovao je od karcinoma pluća. Posljednja kemoterpija ga je dotukla. Nije više mogao podnositi bolove. A kako će sad njegova porodica podnijeti taj čin? Kako će njegova djeca pogledati opet kroz prozor prema onom šumarku? Kako će se njegovi unuci verati po onim istim stablima ispod kojih je ostala krvava fleka? Kako će njegovi svi prihvatiti činjenicu da nije više mogao disati, stezati pesnice i vilicu da ne ispusti krik, da ne primjete da ga boli... Ali, da, više ga ne boli. Je li im to olakšanje?... Malo nakon te vijesti, kolega s kojim dijelim kancelariju i koji mi je poput oca, zaplaka k'o dijete... Kaže:"Dina mi se razvodi". A, Dina je skrušena, pobožna, umila njegova kćerka. Zlatni student svoje generacije. Uvijek vedra i nasmijena. Imala je eto tu nesreću da pogrešnog odabre. Kaže:"Nazvala me sinoć i rekla mi je da više ne može". Tješim ga, a ne znam šta bih mu tačno mogla reći. Šta reći ocu koji u svemu vidi samo svoju ranjenu kćer, uspješnu u svemu, a neuspješnu u braku. Kao da je brak danas mjerilo ičega. Kaže i da problemi između njih već dugo traju, i da definitvno danas zovu advokata da se pokrene razvod. A suze mu padaju. Prelama listić papira prstima. I ponavlja:"Neće niko udarit na moje dijete." Istovremeno je i slab i jak. I lim i čelik. Hrabrim ga kako znam. Izmišljam riječi i rečenice. Slušam ga. Znam da je ponekad najvažnije saslušati. I suosjećati. Toga nam uvijek fali.

01.02.2018.

Kako pamtim rođendane

Sutra mi je rođendan. Osjećam se tako stješnjeno sama u sebi. Nekad sam se radovala rođendanima. Kao dijete kad se raduje igračkama. Više se ne radujem. I nije bit u godinama. Jednostavno, nekoliko zadnjih rođendana obilježili su turbulentni i žalosni trenutci. Jedne godine, na današnji dan umrala je moja nena. Tatina mama. Žena koja je moje djetinjstvo mirisala čajevima od mente, žalfije i nara. Koja me je kupala sapunom od jorgovana i stavljala mi obloge od domaćeg sirćeta... Te godine, moja rođendanska torta izgubila je okus. Otopila se od mojih suza. I nikad više nisam napravila rođendansku tortu... Sve sljedeće godine su bile podsjetnici na taj događaj. Prošle godine, sam dala otkaz na poslu koji sam silno voljela. Zbog stalnog mobinga i korumpiranog šefa. Ubrzo sam našla novi posao, ali nisam zadovoljna. Kad daješ na poslu 105% sebe, onda očekuješ da napreduješ, da ideš dalje, da te se cijeni... Ovih dana pregovaram za novi posao. Pripremam se za "big inteview"... Pored toga, druga nena, mamina mama je teško bolesna. Bojim se da se ne ponovi ista situacija. Rekla sam svima da tortu ne želim. Ne želim da se priprema ikakvo slavlje. Koji rođendan? Hoću li sutra ujutro uopšte stići primjetiti nekoliko bora više? Bora koje crtaju stablo problema i ciljeva oko mojih vjeđa. Ili ću naprosto primjetiti samo da godine prolaze jer moj sin raste?

Pokloni mi r(uže)
<< 02/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728