Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

16.02.2018.

Pitam vas, pitam. Ništa ne politiziram :)

Šta mislite, dragi blogeri, da li je ok da žena bude politički aktivna u društvu, i ako jeste, na koje sve načine se ženu mogu aktivirati/uključiti kako bi doprinijele razvoju političke scene??? Obzirom da se muškarce nikad ne pita kako stižu uskladiti poslovne obaveze, porodicu i bavljenje politikom, a ženama se to uvijek postavlja kao ključno pitanje, da li mislite zaista da toliko bh društvo zaostaje, da je takvo pitanje normalno i uobičajeno? Hm... Ne znam. Bila bih zahvalna da čujem mišljenja. I žena, i muškaraca. Hvala lijepo.

15.02.2018.

Začarani krug

Moja glava je košnica u kojoj milion sitnih pčela proizvodi ono strašno zujanje koje nastaje kao posljedica zamahivanja njihovim krilima od preko 11.000 puta u minuti. Ponekad proizvode med. Ponekad pelin. Zavisi, kakav im je dan. Noću me obično izluđuju. Prave od mene, prosječne tridesetogodišnjakinje, ludu koja se noću stalno budi. I razmišlja. O čemu? O svemu. O životu najčešće. O propuštenim prilikama. O budućnosti četverogodišnjeg sina. O dijeti. O napuknutoj zanoktici. O neopeglanom vešu. O napola pročitanoj knjizi. O započetom projektu. O zagorjelom ručku. O terminima i rokovima. O migreni. O greškama. O Bogu. O gostima koji su došli bez najave. O sastanku koji je dan poslije. O terminu kod kozmetičarke. O drugom sastanku zabilježenom u kalendaru. O mjesečnici koja je došla neuobičajeno ranije. O haljini koju moram kupiti. O roditeljima. O rodbini koju bih trebala posjetiti. O "prijateljima" i prijateljima. O životu poslije smrti... I tako malo zaspim. Pa se probudim. Pa malo razmišljam. Pa zaspim. Pa se probudim. I svako jutro nenaspavana. Začarani krug, il' šta li je?

15.02.2018.

Lični interesi

Opšti problem su lični interesi. Tačka.

14.02.2018.

Olakšanje ili Ne zadržavajte više dah

Olakšanje. Osjetih. Eto, to je milost Božja. Ako ništa, ama baš ništa drugo to nije, olakšanje jeste. Ono olakšanje koje nastane kad se suočite oči u oči sa onime što vas ne pušta. Sa onime što vas u svojim raljama nosi k'o kakva zvijer dok je grebete noktima da biste uhvatili još jedan predah. Sa istim onim što vas budi iz dubokog sna i drži budnim do jutra. K'o crna kafa ili Red Bull. I što vam stvara depresiju, glavobolju, iznemoglost... Sučite se. Podvucite crtu. Boldirajte. Ne iskrivljujte i ne uljepšavajte. To je besmisleno. Ne zadržavajte više dah. Znam da vas pluća odavno bole zbog toga. Recite. U sebi. A onda i na glas. I potom nastavite život znajući na čemu ste.

13.02.2018.

Sretan rođendan A. ili Uzalud slova lete u Svemir

Sretan rođendan A. Želim ti zimu kakvu pamtim u Sarajevu. One pahulje što sijaju duž obale Miljacke kao sitni sfarovski kristali na mojoj ogrlici. Onu hladnoću koja se uvuče pod nokte k'o kakva zvijer, pa te tamo pecka i boli, a opet ti drago. Nasprot tome, želim ti i one zagrljaje od kojih ti trnci prođu duž kičmene moždine, pa niz kičmeni stub. I ljubav, dakako. Ljubav koja umije da odledi sve slojeve snijega i leda sa nastrešnica na Baščaršiji. Mnogo ti sreće želim. Zauvijek... Želim ti reći da si bio upravu. Jebi ga (oprosti mi što psujem), uvijek si bio upravu. I kad je riječ o mojoj sreći. I kad je riječ o mojoj nesreći. Nažalost. Tako si dobro me znao. Jesi li zato duboko se zagledao u moje oči tražeći tamo odgovore? Jesi li zato snažno me hvatao za podlakticu znajući unaprijed da ću otići? U svoju propast. Jel' da da si znao? K vragu, kako si mogao znati?... Jesi li me zato molio da ostanem, da ne gazim istopljeni snijeg do autobuske stanice? Jesi li zato grizao donju usnu i rekao:"Eh, upropasti život!"? Jesil' me zato zvao na dan kad sam mu rekla "Da"? Jesi li znao da je tog dana moj život doživio kolaps? K vragu, kako si mogao da znaš? I kako može biti da i danas znaš sve moje upropaštene prilike, sva moja nagomilana stremljena, sve moje izgrižene zanoktice, sve moje naslućene strahove? Kako? Kako se domogneš da mi ih šapneš u snu. I da mi namigneš k'o usput. K'o da smo na Baščaršiji, a trubači sviraju "Lane moje ovih dana više i ne tugujem, pitam samo dal' si sama ljude koje ne čujem..." Eh, prokleta avlija, eh prokleti cigani, eh prokleta i ja, a proklet i ti. Znam da je greška. Znam da i to znaš da nije istina da te proklinjem. Istina je sasvim suprotna. I to znam da znaš. A najbolje od svega što znaš je da se praviš da ne znaš. Evo ti baloni. Zeleni, plavi, sivi i bijeli. Popni se na ono brdo iznad Vijećnice i pusti ih. Neka odlete. Neću ti više pisati. Uzalud slova lete u Svemir.

12.02.2018.

Ništitelji vlastitog života

Jesmo li samo naizgled sretni? Jesmo li samo naizgled lijepi, uglađeni, odmorni, naspavani, raspoloženi, jaki, hrabri, ustrajni, nepokolebljivi? Ili smo zapravo k'o tanko osušeno pruće koje se lahko lomi, a čiji zvuk kad se prelomi traje koliko treptaj oka? Gdje smo se to izgubili? Gdje smo to zapeli između naših života, društvenih mreža, wireless-a, poslovnih obaveza, manikure, frizera, shopinga, šerpe s ručkom, povišene temperature, dječjeg osmijeha, migrene, slomljene potpetice, sastanaka, umiranja i rađanja? Zašto više ni u čemu ne pronalazimo radost? Čini mi se ni ono moje dijete se ničemu ne raduje. Osim životinjama. Njima, srećom, još uvijek. Jesmo li zaista stigli na liticu samouništenja. Na liticu na kojoj nam se djeca ne raduju roditeljima koji se s posla vraćaju namrgođeni i umorni, ni igračkama koje im kupujemo da nadoknadimo naše nedostajanje, ni izletima na koje ih vodimo kako bismo se mi maknuli od svakodnevne vreve, ni crtićima kojim ih filujemo da bismo dobili pet minuta tišine. Jesmo li sebi sami monstrumi? Je li sami od sebe pravimo ništitelje vlastitog života? Ne zamjerite mi. Umorna sam. Umorna od toga da mi moje dijete nedostaje dok radim prosječno plaćen projekt vrijedan nekoliko miliona. Umorna sam od stalnih migrena kojima doktori ne pronalaze uzrok. Još gore ni rješenje. Umorna sam i od toga da stalno negdje žurim, a nigdje ne stižem.

09.02.2018.

Pijeska u šakama je sve manje

Osjećam kako vrijeme prebrzo curi. Kao sitni, smeđi pijesak kroz prste. Uzalud prste stišćemo jače i jače. Pijeska u šakama je sve manje. Valjda se tako osjećamo svi nakon smrti bliskih nam osoba. Nisam plakala. Ko bi trpio još i mene da plačem. Ali, od nastojanja da savladam emocije odbolavala sam 72 sata migrene. Na kraju završila s injekcijom tramala, nesvjsticom, malaksalošću i niskim pritiskom. I tako na posao. I tako skuhaj ručak. I tako na sastanak. Pa neka me još jednom upita neko "Kako stignete uskladiti posao i porodicu?"... Kako stignem? S tramalom stignem. I s nesvjesticom. I s migrenom. I svaki dan sa željom da više odmaram. I svaki dan sa ogromnim žaljem što više vremena ne provodim sa sinom. Što da lažem? Tako je. A vrijeme prebrzo curi. Kao sitni, smeđi pijesak kroz prste. Uzalud prste stišćemo jače i jače. Pijeska u šakama je sve manje.

07.02.2018.

Nikada zbogom

Život je zraka sunca uhvaćena jednim brzniskim treptajem oka. I ono malo prašine uhvaćeno istim. I ono malo vlage niz lice što se spusti. Nakon što u oku zapeče. Život je jedna obična varka. U koju slijepo povjerujemo svi. Fatamorgana. San. Tuga. Ponekad sreća. Nepregledna polja lavande i kamilice. Pa trnja i oranica. Prodoran glas pušten u svemir. Nestao... Neno, počivaj u miru. Nama je teško, ali znam da je tebi lahko. Nisi dala Alzhaimeru da se s tobom poigrava. Ni da ti muti razum. Ni da izmišlja događaje koje nikad nisi proživjela. Uvijek si tako smotreno bila zadovoljna s onim što imaš i što je tvoje. I otišla si isto onako ponosna, jaka i svoja, kakvu te znam... Puca mi duša od tuge, ali sigurna sam da te je djed dočekao raširenih ruku. U svom omiljenom sivom odijelu i s buketom najljepšeg cvijeća. Onog Džennetskog. Eh, milene kad udahneš taj miris. Jel' da?... Nego, zagrli djeda i za nas. I doviđenja. Nikada zbogom.

06.02.2018.

7 lekcija ili Sretni i uspiješni

Zašto smo tako jadni i prokleti? Mi ljudi. Mi, obične orahove ljušture u kojima nerijetko spoznamo trulež i crve... Sklona sam tome da iz svega što mi se u životu dogodi izvlačim lekcije. Iz svega se trudim da (na)učim. Rekoh vam ranije da sam se pripremala za jedan veliki intervju, i hvala Bogu sve je dobro prošlo. I kroz taj proces sam veoma značajne lekcije naučila i rado ću s vama da ih podijelim. Pa krenimo redom: 1. Za svaku promjenu koju u životu pokušate napraviti prvo što će vam se naći na putu je strah. Strah da nećete uspjeti. Strah da nećete biti dovoljno dobri. Strah da će neko drugi biti bolji od vas. Ali, stisnite pesnice i ponavljajte:"Ja se ne bojim". I pripremite se. Ne morate dovoljno ni jesti, ni spavati, ali morate biti dovoljno pripremljeni. A kad se pripremite, strah će nestati. 2. Znajte da vam ljudi oko vas, ma koliko se činilo da jesu ipak nisu prijatelji. Na putu ka uspjehu to će vam biti jedna bolna i jedna oslobađajuća istina. Čut će te, vidjeti i spoznati da neki ljudi izvana su porculanske lutkice, a iznutra čisto zlo. Podmetnuli bi vam kuku, gurnuli bi vas, obmanuli. Ali, vi nastojte da ostanete ona osoba koja jeste. Doći će trenutak kada ćete im uistinu moći reći šta mislite o njima. 3. Udružite se sa najjačim. Intelektualno, najačim, dakako. Uvijek imajte barem jednu takvu osobu koja će moći situaciju sagledati izvan svega i dati vam dobar savjet. 4. Budite strpljivi. Mnogi će pokušati na vas da izvrše pritisak. Pritisak da odustanete. Kao što rekoh, budite strpljivi. 5. Upoznat ćete lica i naličja ljudi. Čim se popnete na jednu stepenicu više, pojavit će se ljudi koji će vas željeti da gurnu. Da padnete. Ili propadnete. Držite se čvrsto za rukohvat. Vaše znanje je vaš rukohvat. 6. Nemojte se razočarati u ljude. Ma koliko vam se činilo da biste trebali. Ma koliko vas neki ljudi nastojali da sputavaju u vašem napredovanju, nemojte se razočarati u ljude generalno. Oni iskreni ljudi će ostati uz vas, a takvih uvijek ima. Rijetki su, ali ih ima. 7. Na kraju uberite plodove svoga rada i truda. Napravite sve što možete za društvo u kojem živite. Dajte priliku onima koji vas ne poznaju da vas upoznaju, a onima koji su mislili da vas poznaju da spoznaju koliko su griješili. Iako vam mnogi uspjeh i sreću neće oprostiti, nastojte biti sretni i uspiješni.

01.02.2018.

Slušati i suosjećati

Kao da sam predosjetila da danas slijede ružne, istinite priče iz stvarnog života. Ne volim kad ih predosjetim. A, uvijek ih predosjetim. Jednostavno mi se javi glavobolja i utrnulost desne, stražnje strane vrata. I to me ukoči. I onda samo čekam. Čekam da čujem. Čekam da vidim. Čekam da mi kažu. Čekam da se desi. I tako bi... Mama mi javi da je tata jedne moje prijateljice izvršio samoubistvo. Pištoljem. U šumarku. Iznad njihove kuće. Bolovao je od karcinoma pluća. Posljednja kemoterpija ga je dotukla. Nije više mogao podnositi bolove. A kako će sad njegova porodica podnijeti taj čin? Kako će njegova djeca pogledati opet kroz prozor prema onom šumarku? Kako će se njegovi unuci verati po onim istim stablima ispod kojih je ostala krvava fleka? Kako će njegovi svi prihvatiti činjenicu da nije više mogao disati, stezati pesnice i vilicu da ne ispusti krik, da ne primjete da ga boli... Ali, da, više ga ne boli. Je li im to olakšanje?... Malo nakon te vijesti, kolega s kojim dijelim kancelariju i koji mi je poput oca, zaplaka k'o dijete... Kaže:"Dina mi se razvodi". A, Dina je skrušena, pobožna, umila njegova kćerka. Zlatni student svoje generacije. Uvijek vedra i nasmijena. Imala je eto tu nesreću da pogrešnog odabre. Kaže:"Nazvala me sinoć i rekla mi je da više ne može". Tješim ga, a ne znam šta bih mu tačno mogla reći. Šta reći ocu koji u svemu vidi samo svoju ranjenu kćer, uspješnu u svemu, a neuspješnu u braku. Kao da je brak danas mjerilo ičega. Kaže i da problemi između njih već dugo traju, i da definitvno danas zovu advokata da se pokrene razvod. A suze mu padaju. Prelama listić papira prstima. I ponavlja:"Neće niko udarit na moje dijete." Istovremeno je i slab i jak. I lim i čelik. Hrabrim ga kako znam. Izmišljam riječi i rečenice. Slušam ga. Znam da je ponekad najvažnije saslušati. I suosjećati. Toga nam uvijek fali.

01.02.2018.

Kako pamtim rođendane

Sutra mi je rođendan. Osjećam se tako stješnjeno sama u sebi. Nekad sam se radovala rođendanima. Kao dijete kad se raduje igračkama. Više se ne radujem. I nije bit u godinama. Jednostavno, nekoliko zadnjih rođendana obilježili su turbulentni i žalosni trenutci. Jedne godine, na današnji dan umrala je moja nena. Tatina mama. Žena koja je moje djetinjstvo mirisala čajevima od mente, žalfije i nara. Koja me je kupala sapunom od jorgovana i stavljala mi obloge od domaćeg sirćeta... Te godine, moja rođendanska torta izgubila je okus. Otopila se od mojih suza. I nikad više nisam napravila rođendansku tortu... Sve sljedeće godine su bile podsjetnici na taj događaj. Prošle godine, sam dala otkaz na poslu koji sam silno voljela. Zbog stalnog mobinga i korumpiranog šefa. Ubrzo sam našla novi posao, ali nisam zadovoljna. Kad daješ na poslu 105% sebe, onda očekuješ da napreduješ, da ideš dalje, da te se cijeni... Ovih dana pregovaram za novi posao. Pripremam se za "big inteview"... Pored toga, druga nena, mamina mama je teško bolesna. Bojim se da se ne ponovi ista situacija. Rekla sam svima da tortu ne želim. Ne želim da se priprema ikakvo slavlje. Koji rođendan? Hoću li sutra ujutro uopšte stići primjetiti nekoliko bora više? Bora koje crtaju stablo problema i ciljeva oko mojih vjeđa. Ili ću naprosto primjetiti samo da godine prolaze jer moj sin raste?

Pokloni mi r(uže)
<< 02/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728