Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

01.02.2018.

Slušati i suosjećati

Kao da sam predosjetila da danas slijede ružne, istinite priče iz stvarnog života. Ne volim kad ih predosjetim. A, uvijek ih predosjetim. Jednostavno mi se javi glavobolja i utrnulost desne, stražnje strane vrata. I to me ukoči. I onda samo čekam. Čekam da čujem. Čekam da vidim. Čekam da mi kažu. Čekam da se desi. I tako bi... Mama mi javi da je tata jedne moje prijateljice izvršio samoubistvo. Pištoljem. U šumarku. Iznad njihove kuće. Bolovao je od karcinoma pluća. Posljednja kemoterpija ga je dotukla. Nije više mogao podnositi bolove. A kako će sad njegova porodica podnijeti taj čin? Kako će njegova djeca pogledati opet kroz prozor prema onom šumarku? Kako će se njegovi unuci verati po onim istim stablima ispod kojih je ostala krvava fleka? Kako će njegovi svi prihvatiti činjenicu da nije više mogao disati, stezati pesnice i vilicu da ne ispusti krik, da ne primjete da ga boli... Ali, da, više ga ne boli. Je li im to olakšanje?... Malo nakon te vijesti, kolega s kojim dijelim kancelariju i koji mi je poput oca, zaplaka k'o dijete... Kaže:"Dina mi se razvodi". A, Dina je skrušena, pobožna, umila njegova kćerka. Zlatni student svoje generacije. Uvijek vedra i nasmijena. Imala je eto tu nesreću da pogrešnog odabre. Kaže:"Nazvala me sinoć i rekla mi je da više ne može". Tješim ga, a ne znam šta bih mu tačno mogla reći. Šta reći ocu koji u svemu vidi samo svoju ranjenu kćer, uspješnu u svemu, a neuspješnu u braku. Kao da je brak danas mjerilo ičega. Kaže i da problemi između njih već dugo traju, i da definitvno danas zovu advokata da se pokrene razvod. A suze mu padaju. Prelama listić papira prstima. I ponavlja:"Neće niko udarit na moje dijete." Istovremeno je i slab i jak. I lim i čelik. Hrabrim ga kako znam. Izmišljam riječi i rečenice. Slušam ga. Znam da je ponekad najvažnije saslušati. I suosjećati. Toga nam uvijek fali.

01.02.2018.

Kako pamtim rođendane

Sutra mi je rođendan. Osjećam se tako stješnjeno sama u sebi. Nekad sam se radovala rođendanima. Kao dijete kad se raduje igračkama. Više se ne radujem. I nije bit u godinama. Jednostavno, nekoliko zadnjih rođendana obilježili su turbulentni i žalosni trenutci. Jedne godine, na današnji dan umrala je moja nena. Tatina mama. Žena koja je moje djetinjstvo mirisala čajevima od mente, žalfije i nara. Koja me je kupala sapunom od jorgovana i stavljala mi obloge od domaćeg sirćeta... Te godine, moja rođendanska torta izgubila je okus. Otopila se od mojih suza. I nikad više nisam napravila rođendansku tortu... Sve sljedeće godine su bile podsjetnici na taj događaj. Prošle godine, sam dala otkaz na poslu koji sam silno voljela. Zbog stalnog mobinga i korumpiranog šefa. Ubrzo sam našla novi posao, ali nisam zadovoljna. Kad daješ na poslu 105% sebe, onda očekuješ da napreduješ, da ideš dalje, da te se cijeni... Ovih dana pregovaram za novi posao. Pripremam se za "big inteview"... Pored toga, druga nena, mamina mama je teško bolesna. Bojim se da se ne ponovi ista situacija. Rekla sam svima da tortu ne želim. Ne želim da se priprema ikakvo slavlje. Koji rođendan? Hoću li sutra ujutro uopšte stići primjetiti nekoliko bora više? Bora koje crtaju stablo problema i ciljeva oko mojih vjeđa. Ili ću naprosto primjetiti samo da godine prolaze jer moj sin raste?

Pokloni mi r(uže)
<< 02/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728