Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

12.02.2018.

Ništitelji vlastitog života

Jesmo li samo naizgled sretni? Jesmo li samo naizgled lijepi, uglađeni, odmorni, naspavani, raspoloženi, jaki, hrabri, ustrajni, nepokolebljivi? Ili smo zapravo k'o tanko osušeno pruće koje se lahko lomi, a čiji zvuk kad se prelomi traje koliko treptaj oka? Gdje smo se to izgubili? Gdje smo to zapeli između naših života, društvenih mreža, wireless-a, poslovnih obaveza, manikure, frizera, shopinga, šerpe s ručkom, povišene temperature, dječjeg osmijeha, migrene, slomljene potpetice, sastanaka, umiranja i rađanja? Zašto više ni u čemu ne pronalazimo radost? Čini mi se ni ono moje dijete se ničemu ne raduje. Osim životinjama. Njima, srećom, još uvijek. Jesmo li zaista stigli na liticu samouništenja. Na liticu na kojoj nam se djeca ne raduju roditeljima koji se s posla vraćaju namrgođeni i umorni, ni igračkama koje im kupujemo da nadoknadimo naše nedostajanje, ni izletima na koje ih vodimo kako bismo se mi maknuli od svakodnevne vreve, ni crtićima kojim ih filujemo da bismo dobili pet minuta tišine. Jesmo li sebi sami monstrumi? Je li sami od sebe pravimo ništitelje vlastitog života? Ne zamjerite mi. Umorna sam. Umorna od toga da mi moje dijete nedostaje dok radim prosječno plaćen projekt vrijedan nekoliko miliona. Umorna sam od stalnih migrena kojima doktori ne pronalaze uzrok. Još gore ni rješenje. Umorna sam i od toga da stalno negdje žurim, a nigdje ne stižem.

Pokloni mi r(uže)
<< 02/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728