Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

29.03.2018.

Magija djeteta

Ima nešto u toj djeci. Neka magija koja s godinama isparava. Kroz pore novih saznanja, iskustava i sučeljavanja sa samim sobom. Ali, dok su još djeca, tako su magični. Prosto kao one snježne staklene kugle. Svako malo te obuzme želja da ih zagrljajem protreseš, a potom uživaš u tim prpošnim pahuljama koje u tebi izazivaju lavinu oduševljena. Da budem iskrena, prije nego što sam rodila, nisam bila "obožavateljica" djece. Znate one djevojke i žene koje znaju da tepaju djeci, imaju strpljenja, vole da ih tetoše i tako? E, ja sam vam bila sušta suprotnost. Uvijek sam s čuđenjem posmatrala takve žene, i često sam se pitala šta je zapravo smisao takvog ponašanja. A, onda... Onda sam rodila. I desilo mi se prosvijetljenje. Dobila sam odovor na sva pitanja. Pa, te su žene jednostavno uživale u magiji koju djeca sa sobom nose. Ta magija vas relaksira. Na trenutke vas odvede izvan ove planete. Uči vas o Svemiru. O životinjama. O svemu onom za što ranije niste imali ni želje, ni vremena. Zbog te magije postanete hrabriji, jači. Borbeniji. Odjednom iz obične kućne mačke izrastete u lava. Preko noći. I to luđački krvareći u hladnoj rađaonici. I nimalo sluteći da je to jedna magična transformacija. I, naprosto se suočite sa novim strahovima. Ali, kako sreće nema bez tuge, tako ni hrabrosti nema bez straha. Pa, zaposjednete tu beskrajnu hrabrost. Trčite maraton za djecu sa autističnim spektrom. Ronite da pronađete školjke. Jašete konje iako imate strašan strah od pada. Preskačete lokve po dvorištu k'o kad ste bili dijete. I eto... Na koncu, magija je ta da s djetetom i vi postajete dijete.

28.03.2018.

Planovi. Planiranje. Plansko razmišljanje

Posvetila sam se pisanju knjige. Po svemu sudeći, za početak, bit će to poezija. Dosadašnji moji objavljeni radovi kazuju mi da u tom smjeru treba da idem. Pa vidjet ćemo... S druge strane, počela sam se raspitivati za doktorski studij. Ako Bog da, to mi je sljedeći veliki plan za narednu godinu. A, onda i za naredne još dvije. Do kraja. Kažu mi, to su samo tri godine i šest ispita. Šta je to za mene, jel'? Piece of cake! Nadam se. Kako god, lijepo je imati plan. Lijepo ga je nekad i nemati, da se razumijemo. Ono, da se prepustiš, pa šta bude. Ali, ja sam nekako žena koja voli da planira. Onda svu svoju energiju usmjeri u taj plan i tako "prizivam" ostvarenje istog. I često se ostvaruju. Ali, kad kažem da usmjerim energiju, to podrazumijeva da radim na tome, da sam disciplinovana, da se trudim... Ma što bi se reklo, crknem. Ali, na kraju se isplati, jer opet oživim. ;) Nadam se da razumijete šta hoću da kažem. Mada više ni sama nisam sigurna razumijem li ja šta hoću da kažem. :) Nego, ne znam šta mi bi da ove smile-iće počnem koristiti u tekstu. Mora da je do sunčanog dana. Uživajte! I vi koji imate malo slobodnog vremena, iskoristite ga za šetnju i prikupljanje vitamina D.

26.03.2018.

Stvarno imam čudne snove

Sanjam ja sinoć kako sjedim i razgovaram sa Anom i Nadom Bučević. Za one, koji možda ne znaju, Ana je motivaciona govornica. A koliko pratim na Instagramu i njena sestra Nada je također. Nego, kao sjedimo mi tako nakon nekog skupa- motivacionog, nas tri same. I razgovaramo. I mene, kao Ana nešto pita, a ja njoj odgovaram: "Znaš, nekad trebamo ipak saslušati šta drugi o nama govore i misle. Možda sebe sopstvenim očima ne možemo tako dobro sagledati." Gleda ona u mene onako začuđeno, pa gleda u Nadu, i kaže:"Znaš šta ženo, hajde da mi sklopimo kakvu suradnju, da ti pišeš motivacione tekstove za nas, a mi ih šibamo na svoje profile na društvenim mrežama. Naravno, imaš procenat od zarade." I taman da se dogovorimo za procent, čujem zvono na vratima. Pogledam na sat, 02:17. Skočim iz kreveta kao sumanuta. Pomislim nekom se nešto desilo. Ono komšija doziva moga muža da ga zamoli da uključi neku infuziju njegovoj ženi koja boluje od karcinoma... Tako to biva, obično su snovi mnogo ljepši od jave.

23.03.2018.

Kako moraš gledati da bi bio uspiješan

Moraš gledati daleko, duboko i visoko. Daleko, da vidiš i čuješ one ispred sebe. Da im pružiš ruke, da te povuku, da ti pomognu da pređeš prepreke na koje ćeš sigurno naići. Duboko, da vidiš ono najbolje u ljudima. Da ih pohvališ, nagradiš i potakneš da budu još bolji. Da ti vrate istom mjerom ako ti ikada zatreba. Visoko, da gledaš povremeno prema Bogu. I da Mu budeš zahvalan. Ponekad ti samo On može pomoći.

23.03.2018.

Sreća

Kad sve saberem i oduzmem, sreća je da imam sreće. Nana moga muža, rahmetli, znala je reći:"Sine, bolje se roditi bez ruke, nego bez sreće." I kako godine prolaze, sve više uviđam koliko je ta rečenica savršeno ispravna. Uzalud vam diplome, ako nemate sreće. Mislim možete vi naći dobro plaćen posao, ali pitanje je hoćete li imati sreće da zaista uživate u tom poslu. Što bi se reklo, da radite ono što volite. Uzalud vam prsten na ruci, auto u garaži, stan na četvrtom spratu, ako nema ljubavi u vama i u njemu. Što bi se reklo, ako nemate tu sreću da ste pronašli zaista pravu osobu. Uzalud vam i dijete, ako njime pokušavate sačuvati brak. Što bi se reklo, ako nemate tu sreću da ste dijete rodili iz (zbog) ljubavi. Uzalud vam bolan sve, ako sreću ne nosite u sebi. Kad vas život mazi. I isto kada vas gazi. Onako, na prvu da razvučete osmijeh od uha do uha. Da ono što ne valja, sa istim tim osmijehom pustite. Niz vodu. Goodbye. Da dišete. I da izronite suze kad vas boli. I opet, tim istim osmijehom, k'o mehlemom da se izliječite. Sreća je, što bi se reklo jedna zafrkana stvar. Čim je prigliš k'o druga, eto ti tuge. Ta lisica zna kako da se prikrade s leđa. Nego, budite vuk. Sreća je, što bi se reklo, znati šta želiš biti.

22.03.2018.

Ovdje i sada

O čemu danas da pišem? O "porodičnom danu", kako ga moj mali princ zove kada nas troje provodimo zajedničke aktivnosti? Kada nas dvoje odraslih ukrademo malo od i između rastrzanih svakodnevnih obaveza. O zahvalnosti? Jer imamo jedni druge. Jer imamo dovoljno svega. Hvala Bogu. O prokletluku? Kad uvijek želimo više. Nikad nam ničega dosta. Ovozemaljske duše su k'o gladni gavranovi. K'o bijesne zvijeri. Nasuprot tome, ponekad su k'o pupoljci proljetnog cvijeća. Željni Sunca i malo vjetra. O informacijama? Koje nam serviraju k'o kakvim jednoćelijskim organizmima. O vjerovanju? O onome u nama. I o onome izvan nas. O onom tamo životu? Koji nas čeka preko. Preko svih granica. Preko svih strepnji. I preko svih nadanja. O Džehenemu? Ovom koji proživljavamo s vremena na vrijeme. Ili, o onom koji će naša duša preživjeti, možda. O Dženetu? Kojem bismo trebali da težimo. Ovdje i sada. I tamo. Koliko puta dnevno vam padne na pamet taj lijepi Dzenet ili Raj. Zovite kako hoćete. Meni ne smeta. Meni eto padne na pamet često. Ponekad čak pomislim kako je i ta smrt lijepa. Samo zato što, možda, čeka nas Dženet. Milost. Rahatluk. Mir. Nije valjda da smo toliko prokleti da ne znamo, nećemo i ne možemo živjeti taj Dženet ovdje i sada. Jesmo životinje. Mi ljudi. Ili nismo. Životinje su, često, mnogo bolje od nas.

21.03.2018.

Mame i tate, pratite.

Promijenit ću svijet! Hoću. Možda malo sutra. Ali, svjedeno ću. Neću dopustiti da mi u oči bacite prašinu. Niti da mi dijete zadojite mržnjom. Molim lijepo, sklonite mi se s puta. Naučit ću ga da voli. Male stvari. Sitnice. Sve ono što je nekad ljude činilo sretnima. Nećete mu podvaliti savremene budalaštine. Nećete ugraditi čip ravnodušnosti iza njegovog lijevog uha. Neće on svijet posmatrati kroz novčanice. Neće ljude cijeniti po njihovim babama. Cijenit će ih po njima samima. Ne možete od njega načiniti cinika. Ne možete ga osuditi na anksioznost. Neće vam poći za rukom da ga trujete vodom iz slavine i GMO-om. Zafrkajte to. Voljet ću ga. Osvijestit ću ga. Uputit ću ga. Naučit ću ga. Mame i tate, pratite.

20.03.2018.

Gledate li u stakleni strop?

Gledate li u stakleni strop? Vi, žene koje težite da postanete uspješne menadžerice, šefice, direktorice, vijećnice, načenice, parlamentarke, predsjednice... Kako vam se čini? Je li uglancan kao staklo na vitrini kad očekujete veoma važne goste? Ono, čini se kao da ga nema. Ali, kad pokušate da prođete iznad, iznenadi vas i udari po nosu. Je li tako? Ili je možda zatamnjen? Uglancan i zatamnjen. Pa, kada pogledate gore vidite svoj odraz tako savršeno da vam se učini da ste baš na pravom mjestu i da ne trebate ići dalje. Gore, iznad, sjedi neki menadžer, šef, direktor, vijećnik, načelnik, parlamentarac, predsjednik... I baš se osjeća super moćno. Lav nad lavovima. Što i ne bi? On dođe kući u pola pet. Ruča. Istušira se. Odmori se. Ode na poslovni sastanak u pola osam. Vrati se u jedanaest. Djeca već spavaju. Nahranjena, okupana i mirisna. "Ženo dođi 'vamo!"... "Hajd laku noć, i probudi me u sedam, i neka me čeka skuhana kafa, ali nemoj da je rijetka k'o jutros". A ti, draga moja, ako bi slučajno izula štiklu, pa tom oštrom potpeticom razbila taj uglancani stakleni strop i vinula se gore, znaj da si srna koja će preko noći morati da se probrazi u lavicu. Jer, ako želiš hodati s lavovima moraš i trčati kao oni. Znaj, da ćeš kući doći u pola pet. Navući pidžamu. Skuhati ili podgrijati ručak. Poslužiti. Nahraniti djecu, pa sebe. Pospremiti. Baciti oko na muževu prezentaciju i dati mu savjete kako da ju unaprijedi. Ispeglati mu košulju za sastanak. Okupati djecu i poslati ih na spavanje. Pospremiti posuđe. Istuširati se. Odgovoriti na hitne mailove. Pripremiti teze za sastanak koji te čeka ujutro. I stići ćeš jedno tri minute da se izvrneš na trosjed i da počneš čitati Analizu tržišta ili već neku drugu, a onda ćeš čuti da on otključava vrata. Vraća se sa sastanka. Zatvori oči. Pravi se da već odavno spavaš, prije nego se on smjesti u krevet i poviče:"Ženo dođi 'vamo!". ****„Stakleni strop“ je pojam koji se koristi kada se govori o sprječavanju napredovanja žena na više hijerarhijske nivoe na radnom mjestu. Bolje plaćena rukovodeća mjesta u većini slučajeva su dodijeljena muškim kolegama, iako obrazovane žene vrlo otvoreno iskazuju svoju ambiciju i znanje. ****Čast izuzetnim muškarcima koji ženi navečer izmasiraju stopala i ujutro skuhaju kafu, koji ju bodre i podržavaju. Malo ih je, al' ih ima.

19.03.2018.

Odapni strijelu radosti u Svemir

Danas sam po prvi put dobrovoljno darovala krv. I baš se osjećam sjajno. Čak mi je i hemoglobin bio zadovoljavajući, što nije uobičajeno za moj organizam. Mora da je špinat odradio svoje, jer sam ga ovih dana konzumirala više nego inače. Obično se kaže da se dobro dobrim vraća, pa nadam se da će i ovaj moj humani čin doprinijeti nečijem liječenju i ozdravljenju, te da će mi se vratiti dobrim. Da, živim po principu: "Odapni strijelu radosti u Svemir, Svemir će ti radost vratiti".

14.03.2018.

Moj recept

Pazi ženobezimena! Već si dvije stepenice otišla iznad onih koji još uvijek tapkaju u mjestu. Što zbog svoje nadobudnosti. Što zbog neznanja. O vještinima nećemo, one su još uvijek pod "skills", a to je njima nepoznata riječ. Pazi se draga ženo! Svojom glupošću i pogledima uprtim u pod smišljat će priče i kreirati zamke kakve su svemu sopstvenom tebi strane. Ali, oni još uvijek ne pomišljaju na tvoju dovitljivost, niti na tvoju proniciljivost. Proračunata si ti. Shvatit ćeš njihove namjere i prije nego zavežu prvi čvor na pertlama tvoje sudbine. I nemoj ih kuditi. Nemoj o njima ružno. Nemoj na njihov način. Nego, ti njih pomiluj. Udijeli im lijepu riječ. Pogledaj ih samilosno. Osjeti i iznjedri tu milost iz sebe same. To su Božje osobine. A, takvim ljudima, samo još Bog i može pomoći. A, ti ženo, nastavi. Nastavi da se trudiš biti svakim danom bolja. Nastavi ulagati u svoja znanja i vještine. Nastavi prema ljudima smjelo i hrabro. Pružaj im ruke pune ljubavi i razumijevanja. Toga im najviše treba. I opet danas, ono što radiš radi najbolje što znaš i umiješ, jer to je način da sutra budeš još uspješnija. To je tvoj recept.

13.03.2018.

Recepti, ali ne za kolače

Dragi moji blogeri i blogerice, zanima me šta je Vaš recept za uspijeh (uspijeh u bilo čemu i bilo kojem segemntu- poslovnom ili privatnom)... Nešto što Vi smatrate da ste činili, vjerovali, nastojali pa ste ostvarili se u nekom polju i to smatrate ličnim uspjehom? Nema glupih odgovora, a ni pitanje nije glupo. hehehhe ;)

12.03.2018.

U ime svih nas poštenih radoholočarki, majki, aktivistica, političarki...

Sretan vam 12. mart, drage žene. I svaki prethodni i svaki naredni mart, april, juni... Znam da ste obilježile onaj osmi. I neka ste. I ja sam. Sebi na sopstven način. Radom od 7:30 do 19:00 sati, pa službenim sastankom, a potom i proslavom jednog rođendana. 1913.godine u BiH je prvi put obilježen 8.mart- Dan žena. Ne sa svrhom opijanja, proslave i kiča, nego sa svrhom zalaganja za jednaka radnička prava muškaraca i žena. Ne bismo li još uvijek s istim ciljem trebale obilježavati taj dan? Ne bismo li još uvijek trebale tražiti da smo jednako plaćene za isti rad i iste pozicije kao naše kolege? Ne bismo li trebale imati jednako plaćeno porodiljsko odsustvo neovisno o kantonu u kojem živimo? Ne bismo li trebale, ne 40% koliko zakon propisuje, nego 50% biti zastupljene ne izbornim listama? Ne bismo li trebale više zastupljene u kulturi, NVO sketoru, sportu??? Znam da svi znate ko je Damir Džumhur, a koliko vas zna ko je Larisa Cerić??? Posebno mi je ostao gorak okus u istima od izjava onih gospođa koje tvrde da ne obilježavaju "taj praznik" jer "to nije ništa posebno", jer je "taj dan kao i svaki drugi dan", jer "nas muškarci trebaju da paze svih 365 dana u godini", jer "mi smo žene, majke, kraljice". Drage moje gospođe, vi koje ste pažene i mažene, što od muževa, što od ljubavnika svih 365 dana u godini, očito je da ste time ostvarile svoj jedini cilj životu. I neka ste, čestitam. Ne može danas svaka ni ljubavnika imati. Ali, pustite nas- žene koje želimo poštenu utakmicu, da se dokažemo u i poslu koji radimo, i u politici kojom se bavimo, i u kulturi kojoj doprinosimo, i u sportu za koji smo se opredijelile, i u nevladinoj organizaciji koju razvijamo da tog 8.marta obilježimo na dostojanstven način naše uspjehe. Ako ne zbog nas, onda zbog onih 129 žena koje su 8.marta davne 1908.godine izgubile živote u fabrici u kojoj su štrajkujući tražile bolje uvjete za rad.

06.03.2018.

Susreti

Bože moj, tako se često susrećemo ovih dana da stičem dojam da se i ne rastajemo, što me čini nekako posebno sretnom. Pored svih svakodnevnih budalaština to mi ostaje kao utjeha. I kao nagrada. I kao oživljavanje. Jer, smiješno bi bilo reći da sam stalno "up", da sve stižem, da sve mogu... Ne mogu. Ali, Ti mi uvijek pružiš ruku, potapšeš po ramenu, nakašlješ se kad zastanem i pomislim "ne mogu više". Kad oborim pogled i nepomična zurim u vrhove nožnih prsta, Ti me prodrmaš i šapneš: "Digni glavu, ženo"... Vidiš, potpetljaju mi kuke, guraju me u prolazu, govore, smišljaju zavjere, ali Ti znaš da moje srce je čisto i da se ne želim laktati sa takvima. Ja sam naučila da se borim ljubavlju, znanjem, sopstvenim uspjesima... Nikad iskazivanjem tuđih neuspjeha ili slabosti. Ti to znaš. I zato me čuvaš. I zato ih puštaš da se guše u dubinama toga koliko su plitki. Nažalost.

Pokloni mi r(uže)
<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031