Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

30.04.2018.

Sve slano u tebi

Kad ti majci posumnjaju na karcinom gušterače, a jedini doktor koji u državi radi biopsiju potrebno metodom je na godišnjem odmoru i neće biti dostupan do 21.maja,a za objašnjenje ti kažu da se "do tada neće ništa značajno desiti, bilo to loše ili dobro", dođe ti prvo da povratiš, pa da se umiješ hladnom vodom, pa da se zabiješ glavom u zid. Ali ne možeš! Zbog nje. Kojoj je teže nego tebi. Koja gleda u tvoje dijete i znaš da razmišlja o tome kako možda neće gledati njegovo odrastanje. Neće, možda, imati priliku da upozna sljedećeg unuka ili unuku... Pa je prekineš u razmišljanju glupom, otrcanom frazom: "Bit će sve dobro, zvat ćemo Zagreb..." I ne vidiš nijednu njenu suzu koju vješto skriva, ali vidiš rosne tragove u borama oko njenih očiju. Pa se pitaš kako su se te bore smijalice preko noći pretvorile u kanjone kojima protiče modro-zelena Una? Kako, odjednom, sve je drugo postalo beznačajno, a samo je ostala želja da je učiniš jačom, istrajnijom, hrabrijom i sretnijom. Preklapaš po mislima ono jučer i moliš Boga za ono sutra koje ti niko ne može obećati. Posmatraš četverogodišnjeg sina koji ubire travčice na livadi i koji ti kad ga upitaš: "Šta to radiš?", odgovori: "Berem nani za čaj, da ozdravi." A onda zaplačeš, i nadaš se da će sve slano u tebi isprati suze.

25.04.2018.

Život ide dalje

Taman kad pomisliš da ćeš dati duši oduška, i da si lego kockice života sklopio, nove prepreke ti život postavi, jer neka nevidljiva ruka tu istu lego kockicu ispretura u trenutku... U jednom trenutku, u istom danu dobijem vijesti da su mamini tumor markeri gušterače povišeni, te da svekrva hitno mora na operaciju kičme. A, dva sata, pokušavajuću da uhvatim dah i da se konultujem sa prijateljicom koja je doktorica, ta ista prijateljica mi javlja da je njena mama pala i da je povrijedila nogu i kuk, te je hitno prebačena na klinički centar kako bi to operativno sanirali... Tako se život okrene za 360 stepeni. Vodiš mamu dva puta na RTG snimak, pa dva puta na gastroskopiju, pa na CT, pa na MR... Svekrvu voziš neourohirurgu... Zoveš prijateljicu da pitaš kako je njena mama, i ko joj se sada brine za sina (obzirom da ga je ona čuvala), pa se rasplačeš kad ti kaže da je budeći se poslije opertivnog zahvata dozivala samo tog svog unuka, jer ti je žao i jer pomisliš da će tako i nane dozivati tvog sina. I ponavljaš sebi k'o luda:"Sve će biti dobro, sve će se dobro završiti", ali suze te ne čuju... Popraviš šminku u smrdljivom toaletu i nastaviš raditi posao kao svi drugi. Koga briga, projekat mora biti završen na vrijeme... Poslije sastanka žuriš po sestru na aerodrom, i po milion puta zahvaljuješ Bogu što ona baš dolazi na godišnji odmor u "pravo" vrijeme, jer lakše je kad se tuga podijeli... Onda njoj u vožnji saopštavaš o čemu se radi, jer je niste željeli sekirati prije nego dođe. I dogovaraš nove nalaze, dijagnoze, preglede... I život ide dalje.

19.04.2018.

Otpad

Ima nešto čudno u nama l(j)udima. Mnogo volimo da čačkamo po tuđim životima, a veoma malo po sopstvenom. Tako se desi da često svoje prašnjave ćoškove ne vidimo, svoje neuredne stolove ne dovodimo u red, svoje predulaze zapuštamo... Desi se i da na svoju dušu istovarimo pedeset, šezdeset tona otpada, istog onog kojeg smo iščačkali tamo kod onog i tamo kod one. Pa da, šta mislite kuda odnesete sav taj otpad? Dakako da ga ponesete sa sobom. Kuda bi drugo?

16.04.2018.

Med i jed

Nekad nam život servira med, pa ližući prste zaboravimo nakratko na jed i gorčinu koju nam obično servira. Tako se i ja, s vremena na vrijeme, ponesem zabludom da je sve procvjetalo i da će proljeće trajati i oktobru, decembru... Pa držeći onu žlicu s medom u ustima sve razmišljam kako ležim u onoj maloj, bijeloj kućići uz jezero Taupo i posmatram vodu mirnu kao usmaljeni oblak u nepreglednom plevetnilu nebeskog svoda. A izrasla trava se njiše i zrak miriše na svježu izvorsku vodu s limunom. Zaklanjam sunčeve zrake knjigom koju čitam i obodom šešira. Sve potaman kao da sam sve brige ostavila nekom drugom. No, vjerujte mi, nakon pete žlice mede pozlit će vam od slatkosti. Pa ćete poželjeti da pojedete nešto slano, pa da zalijete vodom, pa ćete pokušati opet s novom žlicom meda, ali već ste s onim prvim zalogajem slanoga se zafrkali. Idite i izrigajte se. I ponovite onu floskulu:"Sve što je lijepo kratko traje."

12.04.2018.

Pošto si? Nipošto!

"Ako ti neko daje nešto besplatno, zapravo prodaje tebe!" Ponovite ovu rečenicu jedno deset puta. Boldirajte ju u svom mozgu. Podvucite. Crvenom olovkom, po mogućnosti. Precrtajte fluoroscentnim flomasterom. Stavite uzvičnike na kraju te rečenice. Da vam odzvanja u glavi. I, kada god vam neko nešto da, a ništa ne traži zauzvrat (a nije vam mama i tata), sjetite se ove rečenice.

11.04.2018.

Šta je za mene uspjeh

1. Pobijediti strah od neuspjeha. Ne bojati se probati nove stvari, ili stare stvari na novi način. 2. Dobro balansirati između privatnog i poslovnog života. Ne zanemarivati porodicu zbog karijere. I obrnuto. Nekad se jednom posvetimo više, ali nastojati to nadoknaditi prvom prilikom. 3. Ne razboljeti se zbog stresnih situacija koje uspjeh sa sobom nosi. Nije vrijedno. Ne postoji problem koji se ne može riješiti. 4. Poštovati ljude. I zaslužiti njihovo poštovanje. 5. Odgojiti dijete u zrelog i samostalnog čovjeka. 6. Nadograđivati svoje znanje. Čitati. Pisati. Pitati. 7. Ostati svoj kada drugi nastoje da te manipulišu. Znati svoje vrijednosti i imati vlastite kriterije. 8. Spavati mirno. 9. Ne učiniti drugom nepravdu namjerno. 10. Od nestabilnog sačiniti stabilan i sretan brak.

06.04.2018.

Metodi manipulisanja društvom

Jedna moja prijateljica je doktorica - ginekolog. U svoj struci je i doktorica nauka. Nasuprot svome zvanju i profesionalizmu, divna je i suosjećajna osoba. Osobine koje bi trebao imati svaki ginekolog, ako ne stalno, onda barem prilikom donošenja novih života na ovaj svijet. Direktor bolnice u kojoj ona radi je muškarac. Načelnik Službe za ginekologiju i akušerstvo u kojoj radi je muškarac. Njene kolege na odjeljenju- ginekolozi, su muškarci. Pored svih svojih pacijenata, kojih bilježi mnogo više od svojih muških kolega, jer su žene konačno nakon godina i godina u našoj bolnici naišle na susretljivu i pažljivu ženu ginekologa, ona nađe vremena da pokrene akciju prikupljanja sredstava za nabavku neophodne opreme za novorođenčad. Uključi medije i priča odjekne u javnosti. Lokalni privredni giganti se uključe u cijelu priču, i oprema se nabavi za manje od mjesec dana. Na dan primo-predaje opreme koji je popraćen medijima, na događaju prisustvuje direktor, nema prisutnog nijednog kolege i nema čak ni načelnika Službe. I opet protekne sve kako treba. Doktorica da uredno izjavu, zahvali se ljudima i medijima koji su podržali akciju... Kad eto ujutro načelnika. "Ništa ova oprema ne valja!"-prokomentarisa. U njemu istrhuli miš oživio. Isti onaj, sivi i olinjali, koji ničiji tuđi uspijeh ne može dostojanstveno da podnese. A, kako bi tek onaj koji je ostavrila žena!? To mu je još teže palo. Maligna mu duša ne može da nadraste samu sebe. Kažem joj da stisne zube i stoički da podnese, kao i uvijek. Govorim joj da su žene vjekovima ranije maknute iz crkve zbog straha da ne postanu uspješnije i utjecajnije od muškaraca, da su ih spaljivali na lomačama jer su ih smatrali kurvama i vješticama, da nas i danas spaljuju samo na malo sofisticiraniji način. Društvo kao društvo nije nimalo napredovalo u odnosu na ono stoljećima ranije, evoluirali su samo metodi manipulisanja.

05.04.2018.

Za Martinu

Oko mene su sve nezadovoljni, namrgođeni, i rekla bih, nesretni ljudi. Muškarci i žene. Žene to malo više ispoljavaju, ali ni muškarci ne zaostaju. Jednima smeta kiša, drugima sunce. Jedni se "ubiše" od dosade, drugi od posla. Jednima smetaju oni što ni s kime ne komuniciraju, drugima oni koji komuniciraju sa svima. Jedni su nezadovoljni brakom, drugi samoćom. Jedni djecom, drugi svekrvama. Svi su nezadovoljni zdravljem. Još niko da kaže: "Elhamdulillah, dobro je." Samo kukanje. Svakim se danom pitam hoću li vremenom postati kao oni. Hoću li se i ja pretvoriti u namćora kojemu sve smeta? Zašto smo toliko prokleti da ne znamo uživati u ovo malo života?... Jučer čitam Martina Mlinarević-Sopta opet se bori s karcinomom. Pa jebem mu vraga, zašto uvijek dobrim ljudima se događaju loše stvari? Umjesto da ovog malo gorkog života svima nam uljepša lijepim mostarskim prizorima, ona piše o onoj kapi krvi koja je izašla iz dojke. Naravno, ne zato što želi da nam zagorča život, nego zato što znamo da je lakše kad se tuga i gorčina podijele. Martina, drži se. Jača si ti od hiljadu sisa i karcinoma u njima. Imaš zbog čega, a imaš i zbog koga da se boriš kao lav. Ili, kao lavica. Žene su mnogo hrabrije.

Pokloni mi r(uže)
<< 04/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930