Pokloni mi r(uže)

Dobrodošli na moj blog

03.01.2018.

Sve polahko. Sve natenane.

Jesmo li zreliji? Ili smo samo stariji? Pročitah jučer u jednoj knjizi da zreliji ne postajemo s godinama, nego s iskustvom. I složih se. U potpunosti. Jer, poznajem mnoge ljude sa kojima sam nakon kratkog razgovora pomislila "Bože, u što ste Vi ostarjeli", ali poznajem i one koji su mi se na prvu učinili mladi i nezreli, ali za čas su me uvjerili da u šačici svojih godina nose pregršt iskustva. Kao zrelu jabuku. Obično su to osobe koje život nije mazio, koje su isuviše brzo "ostarjele" onako mlade. I obično se lakše razumijem sa ovima drugim. Obično jedni druge prepoznamo. Mi "stogodišnjaci" u dobro održavanoj koži. Ali... Čini mi se da je mnogo lakše kroz život ovim drugim. Ovim kod kojih je koža naborana i ispucana. A duša mlada i neiskusna. Nisu oni nikad ni pročitali, ni proživjeli "Zločin i kaznu", ni "Anu Karenjinu", ni "Tvrđavu"... Naprosto su živjeli. Od danas do sutra. Sve polahko. Sve natenane. Poistiha. Prosto da im čovjek zavidi.

29.12.2017.

Pučina ili Kad se izdigneš iznad svega

Zaprijetio je našem sinu. Da će ga tući. Remenom. Prvi put. Možda se šalio. Tako kaže. Sumnjam... Progutala sam ga pogledom. Kao aždaja. Kao bijesna zvijer. Rekla sam da ću ga tim istim remenom objesiti. O luster. Ako samo na to pomisli. Ili izgovori. Ikad više... Pretvorio se u miša. Miša koji jurca ispred ispruženih mačkinih kandži. U makovo zrno. Na vjetru. U ispucali, ostarjeli list. U oluji... Ispričao se. Umilavao se. I opet je ono čudovište u meni odradilo svoje. Oprostilo. Poljubilo. Pomilovalo. Strepilo nad onim malim očima. Očima koje me posmatraju kao svjetlost sa svjetionika. A ja sam bila pučina. Razlivena. Neukrotiva. Odlučna da brodu u oluji pokažem put. Ili ga potopim. Zavisi. Kad se izdigneš iznad svega, shvatiš da možeš bilo šta. U bilo kojem trenutku. I ničega se više ne bojiš, 'sem Boga.

28.12.2017.

Oprost ili Mogu Ja To

Za kraj ove dvijehiljadesedamnaeste moram da priznam, sebi, da u sebi gajim čudovište, monstruma, fetus karcinoma ili ga nazovite kako god hoćete. Nije u meni nastao slučajno. Kao ni ovaj svijet. Sama sam njegov kreator. Kreirala sam ga one 2014.godine. Dva dana prije sinovog prvog rođendana. Kada sam saznala da su mojih prethodnih šest godina života bile laž i iluzija. Da muž ima nju. Da sam druga. Da sam nedovoljna... Nisam dugo ni plakala, ni žalila... Čekala me je organizacija rođendana. Sinovog. Trčala sam da mu u zadnjem trenutku naručim tortu s vozićima od fondan smjese. Da organiziram party. Da pozovem drage ljude. Da se smijem taj dan... A, da bih sve to uspjela u sebe sam morala implantirati to malo čudovište. Zove se Oprost. Nadimak mu je Mogu Ja To. Veoma je lahko da ga implantirate. Možete to čak i zatvorenih očiju. Ali, pošto ga implantirate u dušu, to će malo zapeći. No, stisnute zube i naviknut će te se da vas pecka tu i tamo, s vremena na vrijeme. Podnošljivo je. Mislim, da vam previše ne pričam, možda neki od vas bolje znaju od mene kao to ide... Nego, problem je što vam niko ne kaže, niti igdje možete pročitati da će to čudovište vremenom početi da raste. I da vam se sve više utiskuje u dušu. I na to ćete se toliko naviknuti da više neće ni peckati. Ni boljeti. Ali, kad vam se ukrijeni duboko, postat ćete ravnodušni. Postat ćete sivi. Ni crni, ni bijeli. Onako između. I nećete ga iz sebe moći iskorijeniti nikada. Nikada. Nikada. Jer, taj Oprost vam više neće dati da prezirete. Pa vam više neće dati da volite. Pa vam više neće dati da susojećate. Pa vam više neće dati da plačete. Možda vam se čini da je to super. Možda su i vas kupili onom pričom o Oprostu... Ali, vjerujte mi, iz iskustva vam kažem, plačite, mrzite, prezirite, volite. I ne opraštajte.

27.12.2017.

2017/2018

Ja se ne pitam po čemu ću pamtiti dvijehiljadesedamnaestu, ja se pitam kako ju zaboraviti. Zaista. I ništa više ne želim o tome da kažem... Nego, razmišljam šta bi se moglo dogoditi u narednoj godini. Da li će se ostvariti predviđanja one babe Vange? Da li će početi Treći svjetski rat? Ili ga možda već živimo, samo nedovoljno upućeni. Ili smo dovoljno upućeni, ali nedovoljno osviješteni da prihvatimo stvari onakve kakve jesu. Zato i imamo potrebu da sve uljepšavamo i dotjerujemo. Zato su nam profili na Facebooku i Instagramu savršeni. Za razliku od naših života. Od naših lica i naših podačnjaka. Usudit ću se reći i od naših duša. Eto, kad ste posljednji put za nekog rekli da je "duša od čovjeka"!? Više nikoga s dušom ne poredimo. Postala je otrcana kao i ljubav. Sve je izvještačeno, plastificirano, izbotoksirano. Od razuma do emocija... Osim djece. Ona u sebi čuvaju magiju svega suprotnog nama odraslima. Zato ih malo više posmatrajte i grlite. Zagnjutite s vremena na vrijeme svoja lica u njihove kose i udahnite povremeno tu magiju u sebe. To vam želim u Novoj godini. Magiju djeteta.

26.12.2017.

Vidimo se providni ili Ravnodušna žena

Kaže mi jedan prijatelj da je najgore što žena može napraviti muškarcu je da od njega (na)pravi budalu. U bilo kojem smislu. Jer, kako kaže, teško se onom muškarcu kojemu se iza leđa smiju... Kažem ja njemu da nije upravu i da najgore što jedna žena može napraviti jednom muškarcu je da bude ravnodušna. Ravnodušna prema njegovim uspjesima. I prema njegovim padovima. Prema njegovim novim ljubavima. I ljubavnicama. Prema njegovom umilošću. I prema njegovom ohološću. Prema njegovoj ulozi uzornog muža i oca. I prema njegovom stvarnom liku iskompleksiranog dječaka. Prema svemu u vezi s njim. I u svakom trenutku! Gleda mene taj prijatelj i pita:"Pa je li to moguće?" "Moguće, moguće", odgovoram, "a taj ćeš trenutak prepoznati kada te spali jednim povlačenjem dima cigarete i od tad zauvijek gledat će kroz tebe, nikad više u tebe." I ostade mi prijatelj zamišljen. Ja doispih posljednji gutljaj crne kafe, prebacih karirani šal preko ramena i pozdravih ga riječima:"Vidimo se, providni".

25.12.2017.

O čemu žene pričaju uz kafu

Koliko puta se možemo razočarati u jednu istu osobu? Onoliko puta koliko joj oprostimo. Dakako. Ni manje ni više. I ne krivite tu osobu. Ni što vas svaki put iznova slaže, obmane, zavara... Krivite sebe. Krivite sebe uvijek spremnu da oprostite. Krivite sebe sjebano obeshrabrenu da se suprotstavite. Krivite sebe užasno tihu da vrisnete. Krivite sebe i žalite sebe. Ne žalite njega što je takav luzer sklon ponavljanju svojih gršaka. Jer, povrh svega, luzer si ti. Ti koja uvijek pronalaziš izgovor. Ti koja od nervoze vrtiš prstom pramen kose dok te u korijenu ne zaboli. Ti koja vješto obrišeš slinu i suze iznad umivaonika i poput make-up artista popraviš šminku i izađeš da dočekaš goste kao da ništa nije bilo. Ti koja se praviš da si zaspala pored djeteta u dnevnoj sobi i odlučiš u istoj da prespavaš iako će te migrena rasturati surađujući sa bolom u vratu i kičimi barem narednih sedam dana. Da, da, ti koja ćeš se praviti da nemaš migrenu sve dok ne stigneš do praga neizdrživosti, pa ćeš napaćena tražiti da ti ubrzigaju analgin u venu. I da, bol će prestati, ali onaj osjećaj mučnine neće. Dobro znaš da neće. Jel' da? I uzalud ćeš prati zube sodom, jer ti je muka i od paste za zube. Ali, zapravo nije od paste, nego od ostalog oblačka njegovog parfema. Nećeš ga jel' da gledati u oči. Kao, shvatit će da ga kriviš. Al' zaboli njega ona stvar. Ili čak ni to. Nego, imaš li zube? Ako imaš, pokaži ih. Ne budi ona ženska stvar. Eto, o tome žene pričaju uz kafu. Nisamo ni tračare, ni mahaluše.

25.12.2017.

Ho ho ho

Čestit Božić! Šta ste našli ispod jelke?


Noviji postovi | Stariji postovi

Pokloni mi r(uže)
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031